Mila Jelavić osam je godina bila pravobraniteljica za djecu, nakon deset godina rada u centru za socijalnu skrb, Ministarstvu rada i socijalne skrbi pa u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. Uvijek na poslovima koji su vezani za djecu.
Njezin je pravobraniteljski mandat javnosti utisnuo pečat prepoznavanja uloge djece u društvu i osvještavanja problema djece. Sada je zamjenica pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, a u prošli je utorak za promicanje prava djeteta dobila Nagradu za životno djelo. Uvijek je mislila da se takva nagrada dodjeljuje nekome na kraju njegove karijere, no, ističe, ona još ima energije i volje za posao.
Što smatrate najvećim postignućem u svom pravobraniteljskom mandatu?
Puno je toga bilo, ali kad se osvrnem i usporedim poziciju djece danas i u vrijeme otprije 15 i više godina, ona je neupitno drugačija. Vjerujem da se kotač nikad neće vratiti unatrag u vrijeme kad su djeca bila samo objekti zaštite, kad ih se ništa nije pitalo i kada se o djeci govorilo samo s pozicije zaštite života i zdravlja. Promjeni stavova o djeci puno je doprinijela Konvencija o pravima djeteta, savjesnim i sustavnim radom puno smo postigli da se o dječjim pravima govori posve drugačije. Nažalost, kršenja njihovih prava ima, bit će ih i dalje.
Često se čuju i prigovori zbog (ne)postupanja pravobranitelja za djecu, ljudi očekuju aktivniji pristup.
Takva su stajališta proizlazila iz nerazumijevanja uloge ombudsmana. Pravobranitelj ne donosi odluke niti može nešto nekome narediti ili zabraniti, ali je dužan upozoravati. Njegova se uloga odnosi na praćenje ostvarivanja dječjih prava, upozoravanje svih koji se pokušavaju drznuti kršiti ih da to ne smiju činiti.
Koliko je novi Obiteljski zakon doprinio olakšavanju položaja djece u zamršenim obiteljskim sukobima?
Napravljene su samo neke kozmetičke preinake između ovog i OZ-a iz 2014. godine koji je suspendiran. Dok sam radila pravobraniteljski posao radi poboljšavanja tog teksta napisala sam brojne primjedbe. Ne zato što imam nešto protiv zakona, naprotiv, uvijek sam imala želju da svojim iskustvom i znanjem doprinesem da bude bolji, jer stekla sam iskustvo da mogu procijeniti što će zaživjeti u praksi, a što ne.
Jesu li vas te primjedbe koštale reizbora?
To ne znam. To znaju oni koji su odlučivali o tome.
Taj je zakon trebao znatno ubrzati posvajanje, jeste li primijetili napredak?
Zakon može imati fantastičnu odredbu, no ako primjenjivači ne shvate njenu bit i žurnost, ništa od nje.
Je li se što promijenilo u odnosu na praksu otprije deset godina?
Samo bi analiza sudskih i upravnih spisa pokazala odgovor. Postupci u kojima se odlučuje o djeci dugo traju, i to šteti djeci, no vidjela sam i postupke koji zaista brzo završe te da oni koji ih vode doista poštuju najbolji interes djeteta. Nažalost, neki se vuku godinama. A dijete čeka. To je vrijeme u životu djeteta teško nadoknaditi. Stručnjaci koji s djecom rade i žive toga su svjesni. Ljudi iz centara i sa sudova nisu svaki dan s tom djecom i nemaju taj pritisak da treba brzo djelovati.
Policijska statistika kaže da je 50 posto više pedofilskih kaznenih djela u posljednje dvije godine. Je li to više prijavljivanja ili porast pedofilije?
Teško je reći jesmo li javnim govorom doprinijeli da se ta djela više prijavljuju ili ih ima više, ja bih radije da je razlog ovaj prvi. Ali bih htjela i da se doista primjereno kazne svi oni koji se na taj način drznu kršiti dječja prava.
Koja je kazna primjerena?
Ne može biti opravdanja i olakotnih okolnosti za pedofiliju, nema i ne smije biti razumijevanja za one koji na tako težak način oštećuju djecu. Ta kazna mora biti takva da ne poželi nikad više to napraviti.
Jesu li propisane kazne primjerene?
One su male, da ja odlučujem, bile bi veće. Pitali ste me za postignuća u pravobraniteljskom mandatu, jedno je i da zastara za počinjenje kaznenih djela iz spektra spolnih delikata na štetu djece ne počne teći od časa kad se počini djelo, nego s punoljetnošću djece. To je ugrađeno u kazneni zakon početkom mog mandata i ponosna sam na tu odredbu. Mnoga djeca nisu svjesna i boje se reći, ili iz privrženosti to tada ne mogu, ali važno je dati djetetu vremena. Bez obzira u kojoj je djetetovoj dobi počinjeno pedofilsko djelo, zastara za to djelo počinje teći tek kad dijete navrši 18 godina, a traje koliko je zapriječeno kazneno djelo. Zalagala sam se za to da za spolne delikte zastare uopće nema. Svjedoci smo i nekih slučajeva u kojima zbog istjecanja roka počinitelji nisu odgovarali za svoja djela.
Koliko pomaže registar pedofila?
Nekoliko godina prošlo je od naše inicijative do uspostave baze podataka počinitelja spolnih delikata na štetu djece, ali nije to napravljeno onako kako smo tražili. No, to treba nadograđivati. Pedofile se ne prati, ne prosljeđuju se njegovi podaci nadležnim službama, pogotovo međudržavno. Imali smo situaciju da je pedofil iz BiH protiv kojeg se tamo vodio postupak došao u Hrvatsku, dobio posao među djecom i ponovio teško kazneno djelo.
Podaci Unicefa govore o 60 tisuća siromašne predškolske djece u RH. Je li glavni uzrok kriza ili je sustav zakazao?
Kriza je svakako doprinijela jer su mnoge obitelji koje nisu spadale u kategoriju siromašnih postale to gubitkom posla roditelja.
Čini li država dovoljno?
Država bi najveću pomoć pružila kad bi otvorila mogućnost da njihovi roditelji rade. Djeca koja žive u siromaštvu, čiji roditelji ne rade i nisu u mogućnosti osigurati optimalna sredstva za život, izloženija su i brojnim drugim rizicima, zanemarivanju, neki roditelji usmjereni da osiguraju sredstva za preživljavanje nemaju vremena za dječje potrebe. Otvaranje mogućnosti rada su najvažnije. Od socijalne pomoći se može preživljavati, ali djeca koja žive u ovakvim obiteljima oštećena su za brojne druge prilike.
U Zagrebu je jedna od najmodernijih osnovnih škola u Hrvatskoj u kojoj djeca, osim najmlađih u produljenom boravku, ne mogu dobiti ručak jer se zbog zabrane zapošljavanja u javnim službama ne smije zaposliti jedan kuhar!
S pozicije zaštite interesa djece tražila bih i inzistirala da MZOS odobri iznimke i osigura sredstva za zapošljavanje kuhara. Ne treba odustajati od traženja, već upozoriti na nužnost prehrane djece u osnovnim školama.
Zašto je važno truditi se oko participativnih prava djece?
Kad je riječ o pitanjima koja se tiču djece, nisam primijetila da se djeca o tome očituju, uvijek se samo pita odrasle. Npr. o nasilju među djecom govorimo često, kad se dogodi eksces, čuju se stajališta brojnih odraslih, a nisam vidjela da se pita djecu, koja imaju vrlo jednostavna i provodiva rješenja. Dječja je perspektiva važna i kad se donosi neki dokument koji se tiče djece i na državnoj i na lokalnoj razini. Ta njihova stajališta moraju biti vidljivija i moramo ih slušati, u obiteljskom domu, vrtiću, školi, u mikrosvijetu svakog od nas i dat će nam krasnu mrežu.
Koliko uspijevamo u roditeljskoj odgovornosti?
Koliko puta "poklopimo" naše dijete kad nešto hoće reći? Ako ih naučimo da je to normalno, i sama će se djeca tako ponašati. Onda se iznenadimo kad izađu na ulicu i rade ekscese, a tako žele da ih primijetimo. Na žalost, neka djeca zbog propusta odraslih odu i u poremećaj u ponašanju, oni su posljedica propuštanja odraslih da prepoznaju njihove potrebe. Dječji ekscesi su naši propusti. I zapitajmo se kakvi smo modeli djeci. Jamčim vam da nismo dobri.*
>> Mila Jelavić nova je Lovrićeva zamjenica
uvesti zakonsku odredbu za pedofile prvo kastriranje, a drugo dugogodišnja robija .