Prvi veliki mit o proračunu EU jest da je on jako velik. Iako proračun EU u 2012. godini iznosi gotovo 150 milijardi eura, mjereno u postotku bruto društvenog proizvoda vidljivo je da se zapravo radi o relativno malom iznosu, svega oko 1% BDP-a svih država članica. U usporedbi s nacionalnim proračunima koji iznose od 30 do 50% BDP-a, vidljivo je da se proračun EU zapravo teško i može nazvati proračunom. Više bi mu odgovarao izraz fond.
Prošle godine ukupan iznos svih nacionalnih proračuna EU27 iznosio je više od 6,3 bilijuna eura što znači da su nacionalni proračuni svih 27 država članica potrošili 50 puta više sredstava nego proračun EU. Gledano iz perspektive nas građana, proračun EU svakog Europljanina stoji 67 centa na dan. Budući da je Hrvatska u odnosu na EU jako mala, ti se omjeri ne bi trebali puno mijenjati jednom kada uđemo u EU. To znači da ćemo i mi, u prosjeku, izdvajati oko 5 kuna dnevno za EU. Za usporedbu, za financiranje hrvatskog proračuna svaki Hrvat u prosjeku izdvaja oko 90 kuna na dan.
Nacionalni proračuni imaju tri glavne funkcije: alokacijsku, redistribucijsku i stabilizacijsku. Naime, proračun služi kako bi se sredstva prikupljena porezima i doprinosima alocirala za financiranje javnih dobara (zdravstva, socijalne zaštite, obrazovanja, obrane itd.) u skladu sa prioritetima voditelja ekonomske politike. Isto tako proračun služi i za preraspodjelu bogatstva između bogatih regija i pojedinaca i onih koji nisu tako bogati. Također, pomoću proračuna mora se voditi i stabilizacijska politika, tj. omogućiti izglađivanje cikličkih kretanja kako bi se stabilizirala ekonomija zemlje. Proračun EU samo djelomično ispunjava prve dvije funkcije, alokacijsku i redistributivnu, dok, što se tiče stabilizacije cikličkih kretanja, ne igra nikakvu ulogu.
Postoji još jedna, jako bitna razlika između europskog i nacionalnih proračuna. Za razliku od nacionalnih proračuna, prihodna i rashodna strana proračuna EU moraju biti u ravnoteži što znači da proračun EU ne smije biti u deficitu. To je i razumljivo zbog prirode proračuna EU – tko bi pokrio deficit, tj. koja bi se zemlja i koliko točno morala zadužiti da financira deficit i tko bi o tome odlučivao?
Druga velika zabluda i česta kritika na račun proračuna EU jest da se velika sredstva troše na (pretjerano veliku i neučinkovitu) administraciju. Svi znaju da je su plaće u institucijama EU vrlo konkurentne i da je sama administracija EU dosta razgranata i zapošljava veliki broj ljudi. Ali unatoč svemu tome, iz proračuna EU troši se samo 6% na administraciju. Za usporedbu, izdvajanja za plaće državnih službenika i dužnosnika iz hrvatskog proračuna iznosila su 18% proračuna u 2010. godini. U 2012. godini Europska komisija, koja zapošljava najveći dio službenika EU, zamrznula je svoje administrativne troškove, u skladu s općom ekonomskom situacijom. Također, prije 7 godina provedena je velika administrativna reforma u sklopu koje su povećana dobna granica za odlazak u mirovinu i izdvajanja za doprinose za mirovine, smanjene početne plaće i uvedene kategorije ugovornih agenata s nižim plaćama (pozicije koje su trenutačno dostupne hrvatskim građanima, do pristupanja). Te su reforme do sada donijele uštede od oko 3 milijarde eura, a planira se dodatnih 5 milijardi ušteda do 2020. godine.
Također, često prevladava mišljenje da se sredstva iz fondova EU troše nenamjenski i da revizori pronalaze mnoge slučajeve prijevara. Istina, Europski revizorski sud pronalazi pogreške u trošenju i te su pogreške u nekim područjima, kao što je Kohezijski fond, znatne što znači da ponekad prelaze granicu od 5% ukupnih izdataka. Ipak, treba imati na umu da pogreške ne znače automatski i prijevaru te da se unatoč nađenim pogreškama projekti realiziraju. Budući da se o 80% trošenja novca EU odlučuje na nacionalnoj razini i da se taj novac isplaćuje brojnim kompanijama i pojedincima, bilo bi iluzorno očekivati da unutar nekoliko milijuna transakcija godišnje ne bude njih par nekoliko zbog tehničkih ili financijskih razloga nisu 100% u skladu sa zadanim standardima. Tipične pogreške uključuju nedostatnu dokumentaciju, preuveličavanje troškova i traženje povrata novaca za nepostojeće troškove ili troškove koji se ne mogu opravdati. Naravno, ima i slučajeva namjernih prijevara. Od kada je osnovan 1999., OLAF, ured Europske komisije za borbu protiv prijevara, otkrio je pronevjere u iznosu od 1,1 milijardu eura što je rezultiralo osudom 335 ljudi sa ukupnom kaznom zatvora većom od 900 godina. Ipak, prosječni iznos prijevara iznosi oko 100 milijuna eura godišnje, što je manje od 1% ukupnog proračuna.
Naposljetku, ono što se često zamjera proračunskom procesu u EU, kao i samom EU, jest činjenica da o njemu odlučuje eurokrati, tj. Europska komisija i da nije donesen u skladu s demokratskim procesom. Naprotiv, proračun donose Europski parlament i Vijeće, a Europska komisija ga samo predlaže. Kao i u nacionalnim sustavima, izvršna vlast (Europska komisija) predlaže proračun, a donosi ga zakonodavna vlast (u ovom slučaju EU i Parlament i Vijeće). Proračun EU razlikuje se od nacionalnih proračuna utoliko što se predlaže i donosi za više godina, a ne samo za jednu, ili maksimalno tri koliko je uobičajeno u zemljama članicama. Taj višegodišnji proračun zove se financijska perspektiva i obično pokriva 7 godina. Trenutačno je na snazi financijska perspektiva od 2006. do 2013. a traju pregovori o sljedećoj koja će pokrivati razdoblje od 2014. do 2020.
"Prvi veliki mit o EU proračunu je da je on jako veliki." Jedino krajnje nepismen čovjek može upotrijebiti određeni pridjev u predikatnoj funkciji.