Petak je za Fahrudina Mujkanovića i njegovu obitelj poseban dan u svakom tjednu. Petak je za zagrebačke muslimane, baš kao i svu njihovu subraću diljem islamskoga svijeta, dan posebne molitve – džuma-namaza – koji se klanja samo toga dana i, premda najveći broj muslimana ne propušta ni jedan od pet namaza (molitvi i klanjanja) tijekom svakoga dana, petak je upravo zbog džume s hutbom (nagovorom, propovijedi imama) nekako najvažniji.

– Ponekad zbog naravi posla koji radim nisam u mogućnosti svaki petak biti u džamiji, ali svakako gledam da ne propustim dvije ili tri hutbe – kaže nam Fahrudin Mujkanović, poslije središnje tjedne molitve ovoga petka, prve nakon Kurban-bajrama koji se tradicionalno slavi četiri dana. No ove je godine na taj blagdan bio navučen tamni oblak nemilog incidenta u Sarajevu koji je izazvao vehabija Mevlid Jašarević kada je kalašnjikovom napao američko veleposlanstvo u Sarajevu.

Zagreb nema pojma što su to vehabije. Zagreb ima svoje muslimane, a muslimani i Zagreb vole se javno.

– Sjajno je ovdje. Kao čovjek osjećam se odlično u Zagrebu. I kao musliman. Sretan sam i kao građanin – kaže Fahrudin Mujkanović kada ga pitamo kako je biti musliman u Zagrebu.

Njegova obitelj prvo je živjela na Trešnjevci, a sada stanuju u zagrebačkoj Dubravi. Nikada, kažu, nisu imali problema ni s kim. Ni sa susjedima ni na poslu.

Mladencima je bilo 27 godina

– Mi kao muslimani, pripadnici islama, možemo reći da živimo ponosno, sretno i zadovoljno – kažu Mujkanovići koji su, kao i većina zagrebačkih muslimana, podrijetlom iz Bosne.

Fahrudin se u Zagreb doselio prije točno 30 godina. Rodom je iz bosanske Posavine, iz Gradačca, a otac mu je radio u zagrebačkoj građevinskoj tvrtki Vladimir Gortan pa, kad je vidio da je raspisan natječaj za posao koji bi mogao biti za njegova sina, pozvao ga je da se javi.

– Srednju školu završio sam u Gradačcu, a zagrebačka Elka tražila je baš nekoga moga profila za rad s gumom pa sam se javio na natječaj i odmah dobio posao. I danas sam u Elki, ali na drugom radnom mjestu – kaže Fahrudin. U Zagrebu se i oženio. Za muslimanku, naravno. I Bosanku, dakako.

– U Zagrebu sam živjela prije Fahrudina. Završila sam srednju trgovačku školu i radila u ondašnjem Unikonzumu, današnjem Konzumu – kazuje Aziada Mujkanović, a Fahrudin je prekida:

– Prijatelji su mi je preporučili, rekli da je lijepa, pametna, poštena i – vjenčali smo se.

Oboje su tada imali 27 godina, a gospođa Mujkanović samo je desetak dana starija od svoga supruga.

Muslimani su poznati po tome da pažljivo biraju imena svojoj djeci. Ime je čovjek, a čovjek je ime. Uglavnom su to arapska ili turska imena, čije se značenje često poklapa s osobnošću onoga koji ga nosi. Tako se Mujkanovićima 1991. rodila kći kojoj su dali ime Beisa, što na perzijskom znači izaslanica (poslanica), a 1993. sin Amar, čije se ime prevodi kao cvijet, sjaj ili zelenilo. Beisa danas studira arapski i engleski jezik u Sarajevu, a glas obitelji Mujkanović diljem svijeta pronio je Amar jer je postao najmlađim zagrebačkim hafizom.

Hafiz je musliman koji cijeli Kur’an zna naizust i njegov je ugled među vjernicima nemjerljiv.

– Kada je Amaru bilo pet godina, odveo sam ga u džamiju na vjeronauk. Nije to još bio “pravi” vjeronauk, nego onaj za predškolce. Svaki sam ga vikend vozio na mekteb u džamiju, a moja Aziada mi je u jednom razgovoru natuknula da razgovaram s vjeroučiteljem Mevludinom Arslanijem ne bi li Amar počeo učiti Kur’an napamet. Rekao sam da će biti kako Bog hoće i baš je tako bilo! Nakon sedam dana nazvao me efendija Arslani i rekao da dovedem Amara da uči s njim – prisjeća se Fahrudin.

– Dragi je Bog tako odlučio – dodaje njegova supruga Aziada, a mali Amar je prvo, da bi uopće počeo učiti Kur’an, morao naučiti arapsko pismo

I naučio ga je s pet godina! Za samo 20 školskih sati.

– Imao je nafaku, dar – klima glavom Fahrudin. Amar je sa šest godina počeo učiti Kur’an, i to svakodnevno. Svaki je dan u sljedećih pet godina izdvajao po pet-šest sati za učenje kur’anskih sura.

– Svi smo mu pomagali – prisjećaju se Mujkanovići, a Amar je sa 11 godina položio ispit u Sarajevu, nakon čega su počela natjecanja diljem svijeta, od Dubaija do Tripolija, a najdraža su mu prva mjesta s tradicionalnih zagrebačkih natjecanja učača Kur’ana.

Mujkanovići su istinski religiozna muslimanska obitelj. Islam je temelj njihova života. Svakoga dana mole i žive po vjerskim pravilima.

– Kako se ono kaže, prakticiramo vjeru. Slavimo sve blagdane, postimo, idemo na teravije (ramazanske molitve) svake večeri u džamiju, na obiteljske iftare (večere nakon cjelodnevna posta) – s osmijehom kaže Fahrudin, koji volontira i kao član medžlisa (nešto poput crkvene općine).

Prošloga je tjedna to “prakticiranje” bilo na vrhuncu. Kurban-bajram i Ramazanski bajram dva su najveća blagdana u godini za muslimane. Kurban je posvećen hadžu, žrtvi i milosrđu. I Fahrudin je bio na hodočašću u Mekki (hadžu) 2005. jer je obveza svakog zdravog i situiranog muslimana barem jedanput hodočastiti na izvore vjere.

– Bajram je kruna u životu svakog vjernika, svečanost u obitelj i s rodbinom – kažu Mujkanovići, koji ne kolju tradicionalnog “kurbana” (u pravilo ovna ili govedo), nego uplate s ostalim vjernicima određenu svotu u Islamsku zajednicu pa to meso ide za prehranu djece u gimnaziji i dijeli se siromašnima.

U trgovinu s naočalama

– Podijelimo i susjedima po zgradi u kojoj živimo jer međusobno jedni drugima čestitamo Bajram i Božić – kaže nam Fahrudin, a na pitanje kako se snalaze u nabavi hrane i kako izbjegavaju razne aditive koji sadrže i svinjetinu, kaže da dobro čitaju deklaracije.

– Uzmemo naočale i idemo u dućan! I supruga i ja. I čitamo što piše u deklaraciji. S voćem i povrćem nema problema, kao ni s ribom, a znamo meso nabavljati i preko restorana u džamiji – kaže Fahrudin, koji svoj zagrebački islam živi punim plućima, zajedno sa svojom obitelji, susjedima katolicima i svima ostalima koji u različitostima među ljudima ne vide prepreke, nego traže samo ono što je zajedničko i što će ih dovijeka spajati.