Je li zaprepašćujući ispad Glavaševića Sina u Otvorenom, kad je Hebrangu Sinu predbacio da on ne zna što to znači izgubiti oca i ostati bez svega, samo još jedan znak izgubljenosti donedavno vladajuće stranke, krunski dokaz koliko su joj s takvim kadrovima minimalne šanse za povratak na vlast?
Da, u Hrvatskoj je uvijek prerano nekoga otpisivati, jer se nikad ne može podcijeniti spremnost vladajućih na samoubilački skok u provaliju koji onda s druge strane političke ljuljačke na vlast može katapultirati i dokazano nesposobne, no, ipak, u SDP-u bi trebalo zvoniti na uzbunu jer je sad brutalno jasno koliko je nova garnitura potkapacitirana za novi juriš na Markov trg.
Glavaševićev ispad šokira to više što na najviše položaje u državi puca čovjek koji pojma nema i nikad nije ni čuo o Andriji Hebrangu Ocu, kojeg je Tito dao ubiti u zatvoru, a njegovu suprugu, majku Andrije Hebranga Sina, u zatvoru držao 12 godina, dok je njegovu djecu odgajala tetka.
Pitamo se s razlogom: što još taj ne zna? U okršaju s Hebrangom Sinom i njegovim dobro poznatim slabim točkama, Glavašević Sin mogao je uspješno upotrijebiti tisuću i jedno oružje, no, umjesto toga pucajući samostrijelom sam sebi u čelo – pucao je u prazno.
Otužna predstava, gore nego u predizbornom duelu s Hasanbegovićem. Čovjek koji voli pričati o hrvatskom fašizmu, a očito nije htio saznati ništa o hrvatskom staljinizmu, sad je već i član predsjedništva SDP-a.
No, nije usamljen, njegov novi stranački šef neki dan je pozvao na - “oživljavanje duha kolektivizma iz 1945.”, pokazujući time apsolutnu izgubljenost u vremenu i prostoru! Je li moguće da su oni toliko zli da svjesno odbijaju priznati kolika je koncentracija gnjusa i zločina bila (i) u tom razdoblju hrvatske povijesti?
Ako to prostodušno ne znaju – nije im nikakva isprika. U tom nisu ništa bolji od onih koji niječu zločine ustaške države. Izazivaju nevjericu u hrvatskoj javnosti, užas i u vlastitoj stranci, u kojoj su sve oštrije svjesni da su ostali bez Vođe.
Zato u dijelu SDP-u u kojem vjeruju da im Vođa i dalje treba sada čine još veću grešku, gurajući Bernardića na silu postati ono što on nije, ne može, niti bi trebao biti - surogat Zorana Milanovića.
Nema u njemu tog instinkta killera, nema te zloće nužne za zavrtjeti bodež u slabinama protivnika - pa tako mnogo češće ispada smiješan nego opasan. Ili im je to zapravo i namjera, da se Bernardić što prije dokaže kao nekompetentan i nedorastao lider?
Pa ga tako guraju izgorjeti čim se otope snjegovi, u bici za Zagreb, u osmoj ofenzivi za koju bi svima trebalo biti unaprijed jasno da je ne može dobiti. Ako nema vlastitu alternativu, kandidaturu Freda Matića, koliko god i ona unaprijed bila izgubljena, Bernardić bi trebao sa zahvalnošću objeručke prihvatiti.
Andrej Plenković s takvom opozicijom mogao bi spokojno brojati ovčice, samo kad ne bi morao držati jedno oko otvoreno zbog opozicije u vlastitoj koaliciji, kako u Mostu, tako i u HDZ-u. U jednom je dobra ova inicijativa za rušenje ministra Barišića: Most dobiva još jednu priliku pokazati jesu li politički odrasli ili su i dalje amateri koji će zbog rejtinga ugrožavati vlastitu vladu.
Čini se da Plenković sve teže u Saboru odolijeva porivu zalijepiti bananu onima koji pred njega drčno stanu u pozi točno u podne, pa onda uglavnom ispucaju neki bijedni ćorak. Tako zamamno lako!
No, svjestan je ipak da bi nadmenim šamaranjem priskrbio sebi mnogo više negativnih bodova te da oduševljeni pljesak jednog dijela publike - nije vrijedan uništavanja lika koji je pred javnošću (gotovo) do savršenstva ispolirao.
U jednom je u pravu Bernardić: svaki šef vladajućih morao bi pozvati sve za stol na dogovor o minimalnom konsenzusu, kako pri svakoj novoj promjeni vlasti u Hrvatskoj ne bi sve kretalo iz pepela. No, Plenković ne može ne vidjeti kako je i u SDP-u Bernardićevo pismo olako shvaćeno samo kao krajnji dokaz slabosti, nipošto širine i veličine.
On ne može sebi priuštiti doživjeti to isto od desnog krila HDZ-a, pa tako nastavlja kormilariti dalje, Bernardiću ne bacajući pojas za spašavanje. Uostalom, i sam Bernardić je od tada toliko zaoštrio retoriku, ili barem gorljivo pokušava tako zvučati, da se onaj pomirljivi poziv na kavu danas ionako već doima licemjerjem.
Ali, mogla bi pasti jedna druga kava, koja neće biti veliki srk za Hrvatsku, ali možda barem malo popravi hrvatski feng shui. Sastanak Sinova. Glavašević Sin već se ispričao Hebrangu Sinu, a ovaj ispriku prihvaća pod uvjetom da zajedno popiju kavu, na kojoj će jedan drugome morati otrpjeti priču o Golgoti njihovih obitelji.
To je zapravo ono što Hrvatima Sinovima treba – prihvatiti da su mnogi od nas žrtve suprotstavljenih totalitarnih sustava, da kako ima onih koji se gnušaju se ZDS ima i žrtava petokrake koji je nipošto ne mogu prihvatiti kao simbol dobra te da tražiti priznanje jednog zločina nipošto ne mora značiti - zanijekati onaj drugi.
"...pucajući samostrelom sam sebi u čelo - pucao je u prazno." Kapa dolje za ovu tvrdnju, gosp. Hrstiću!