Nadajući se uz potporu HDZ-a najranije u drugoj polovici rujna u Ustav unijeti odredbu koja bi otprilike glasila “ne zastarijevaju kaznena djela ubojstava iz političkih pobuda”, premijer i SDP inzistiraju na tezi da Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU iz 2010. nisu mijenjali zbog Josipa Perkovića. Time bi, računaju, domaćim kritičarima i europskoj diplomaciji pokazali da im se baš fućka za Perkovića. Iako u EU nitko nije i neće lex Perković službeno tako nazvati, nema dvojbe da se i iza diplomatskih kulisa sumnja da je zakon izmijenjen kako bi se Perkovića zaštitilo od suđenja u Njemačkoj.
Dvostruki “osigurač”
Izmjene su Perkoviću dale dvostruki “osigurač”. Jedan je da se europski uhidbeni nalog ne primjenjuje na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002., a drugi je što je zastara kao fakultativni razlog za odbijanje europskog uhidbenog naloga postala obvezna. Dok je Hrvatska još 2010. konzumirala pravo da eventualno ograniči primjenu europskog uhidbenog naloga pa to više nije mogla učiniti nakon što su sve zemlje rekle “da” našem ulasku u EU, izmjena u vezi sa zastarom (i ostalim razlozima) protivna je Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu koju su članice EU usvojile 2002. godine. Na to je upozorila i prof. dr. sc. Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kaznenoprocesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, izdvojivši te dvije bitne pogreške koje je izmjenom Zakona o pravosudnoj suradnji učinila vlada Zorana Milanovića. Čak i kad bi vladajući uklonili spomenuti rok, Perković zbog zastare, koja je u Hrvatskoj nastupila 1998., ne bi mogao biti izručen. Stoga se mora mijenjati i Ustav. I toga se grčevito drži naš premijer.
Sve to ne bi bilo potrebno da je zadržano zakonsko rješenje iz 2010. koje je prošlo provjeru pravnih eksperata EU i koje je bilo usklađeno s Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu. Naime, zastara prema Okvirnoj odluci i našem zakonu iz 2010. nije obvezan razlog za odbijanje europskog uhidbenog naloga, već sud “može, vodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje, odlučiti hoće li izvršiti ili odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga”. Zahtjevu Njemačke, imajući u vidu i pravdoljubiva očekivanja javnosti, sudu ne bi bio problem udovoljiti.
Izručenje mogu odbiti
Ali sve i ako se Ustav promijeni, to još ne znači da bi Perković bio izručen. Još su dvije okolnosti zbog kojih je moguće odbiti njegovo izručenje i nakon ukidanja zastare. “Ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog”, prema Zakonu o pravosudnoj suradnji “sud može, vodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga”.
Druga je moguća situacija ako se nalog iz Njemačke odnosi na djela koja su barem djelomično počinjena na području RH. Prema tome, čitav manevar s izmjenom Ustava mogao bi se, što se Perkovića tiče, pokazati posve nepotrebnim jer i nakon ukidanja zastare za politička ubojstva on može, ali i ne mora biti izručen. Lex Perković pak morat će se izmijeniti, mijenjali Ustav ili ne.
>>Danas istječe rok koji je EK dala za očitovanje o 'lex Perković'
