Alex Salmond zacijelo će u povijesti ostati ubilježen kao čovjek koji je tako žestoko razbucao Ujedinjeno Kraljevstvo da svima pomalo zvoni u glavi. Upravo on i gotovo 45 posto škotskih birača koji su glasali za samostalnost pravi su pobjednici prekjučerašnjeg referenduma. Najveći gubitnik je britanski premijer David Cameron, koji je za dlaku izbjegao potpunu političku smrt. I ne samo to! Referendum je otvorio bocu s duhovima koja je bila jako dugo zatvorena. Duhovi su nezadovoljni i sigurno neće dati Cameronu da ih ponovno vrati u bocu. Pokazalo se da su nezadovoljni i Englezi i da i oni zapravo traže da odlučuju o stvarima koje se unutar Unije tiču samo njih. Upravo to jedna je od starih i bolnih rana koja je bila pomno skrivana i pažljivo gurana u posljednji plan. Sada je isplivala na samu površinu, a pitanje je trenutka kada će glas podići i Velšani, pa i oni koji žive u Sjevernoj Irskoj.
Politička i parlamentarna slagalica koja bi se takvim zahtjevima mogla pokrenuti toliko je zamršena i složena da se svoj trojici lidera vodećih političkih stranaka od eventualnih zahvata u tu problematiku smrkne pred očima. Ni konzervativcima, ni laburistima, ni liberalnim demokratima zapravo ne odgovara da se tu išta mijenja zato što bi te promjene sigurno donijele promjene matematike političkih odnosa i moći u Londonu. No to će se morati barem početi mijenjati jer bi u protivnom u četvrtak spašena Unija mogla u relativno bliskoj budućnosti zaista propasti.
Da, Cameron je uspio preživjeti, ali sada se nalazi u pravom političkom minskom polju u kojem će se ozbiljno kažnjavati svaka pogreška. Zadatak koji se pred njim otvorio nije nimalo jednostavan – riječ je o potpunoj reorganizaciji Unije stare 307 godina koju su mnogi do sada uzimali zdravo za gotovo, kao nešto što će se gurati pod tepih sve dok voda zaista ne dođe do grla. Na Cameronovu žalost to se dogodilo upravo u njegovu mandatu. Referendum za nezavisnost Škotske na kraju je postao svojevrsni referendum za korjenite reforme Unije, što će premijeru vjerojatno s dnevnog reda skinuti jedan drugi referendum – onaj o izlasku Velike Britanije iz Europske unije. Pokazalo se da bi referendumi na Otoku mogli biti zaista eksplozivna roba koja nepažljivom političaru itekako može grunuti u lice.
Cameron je svjestan da se ni u kojem slučaju ne smije uljuljkati u zadovoljstvu zato što je Unija opstala. Salmond je već jučer ujutro trima liderima velikih britanskih stranaka poručio da su Škotima nešto obećali i da to moraju ispuniti u rokovima koje su sami odredili. Za Camerona to je poruka da brzim djelovanjem mora “zacementirati” povjerenje onih Škota koji su u četvrtak glasali za ostanak u Uniji. Ako to ne učini, Salmond i njegov tabor mogu upriličiti još jedan referendum. Nikada do sada oni nisu bili jači.
Iako se primarno tiče odnosa unutar Ujedinjenog Kraljevstva, škotski referendum šalje značajne poruke cijeloj Europi. Prva je da postoje entiteti koji nisu zadovoljni svojim političkim statusom unutar neke veće političke zajednice, a drugi je da su snage koje teže jedinstvu ipak mrvicu jače od onih koji teže cjepkanju i razjedinjavanju. Španjolski premijer može likovati zbog činjenice da se Škotska neće odcijepiti, no isto tako mora biti svjestan da u vlastitoj zemlji ima sličan slučaj i da sada odmah mora početi razmišljati o tome kako da uopće ne dođe do referenduma o Kataloniji i da on sam ne upadne u “kašetu brokava” u kojoj Cameron već sjedi i vadi brokve koje su mu se već zabile u stražnjicu.
Sve ovo moglo bi se odnositi i na Ukrajinu, Bosnu i Hercegovinu ili bilo koju drugu zemlju koja ima istih ili sličnih unutarnjih problema kao Velika Britanija. Uspije li London razvezati svoje čvorove, to bi mogao biti model koji bi i drugima mogao pomoći da konstruktivno riješe slične probleme.
>> Hoće li Škoti pokolebati i druge separatiste u težnji za neovisnosti?
Da li je bilo promatrača iz drugih zemalja? . . . . Ne bi li to bilo uobičajeno. . . . . Oprez Katalonci.!