Rasprava zacijelo nikada neće završiti, priča o tome je li Dinamo osnovan 1911. ili ipak 1945. bit će aktualna kad god netko spomene plavi rođendan. I sad, kad će u travnju Dinamo slaviti stoti rođendan, kao sljednik Građanskog, maksimirskom klubu osporavaju se godine. Dijelom s pravom, ali argumenti da Dinamo ima pravo i da treba slaviti stotinu godina ipak su znatno jači.
Isti igrači, trener...
Dvojbama su nerijetko pridonosili i maksimirski kroničari, pisci plave povijesti koji su pisali kako je puhao politički vjetar. Pa su se gubili u bespućima povijesne zbiljnosti (podudarnost s naslovom knjige dr. Franje Tuđmana nije slučajna) i unosili zablude.
Nije sad stvar da su plavi odlučili slaviti veliki rođendan jer ga slavi i Hajduk. Iako obojica stogodišnjaci, Hajduk je dva i pol mjeseca stariji i to mu nitko ne kani osporiti. No, Dinamo je sljednik Građanskog i ima pravo na svoj rođendan, ima pravo zapaliti stotinu svijeća na svojoj torti.
Poveznice s Građanskim, koji je, kao i HAŠK i Concordia, 1945. ukinut dekretom uz obrazloženje da su podržavali NDH, više su nego dovoljne da bi se Dinamo mogao prozvati stogodišnjakom. Dinamo je osnovan desetak dana poslije gašenja spomenutog trojca.
U novoosnovani klub došli su igrači Građanskog – August Lešnik, Franjo Wölfl, Zvonimir Cimermančić, Mirko Kokotović, Branko Pleše, Emil Urch, Milan Antolković, Ivica Reiss, Ernest Dubac, Ivica Medarić, Nikola Duković, Oskar Jazbinšek – isti je bio trener, Martin Bukovy, koji je od 1935. do gašenja vodio Građanski, a onda odmah nastavio u Dinamu sljedeće tri godine. Ista su bila četvorica članova uprave, maser, pa i stadion jer je Dinamo igrao na igralištu Građanskog na Koturaškoj cesti. Dinamo je preuzeo i dresove, ostala je plava boja kakvu je dotad imao Građanski. A i navijači su ostali isti.
Pametnom više nego dovoljno, uostalom, i sami bivši igrači s kojima smo imali prilike razgovarati osjećali su se kao da nisu promijenili klub, klub je promijenila samo politička volja.
Prvih stotinu godina
Ona se petljala i poslije, u Hrvatskoj, kad se nije poslušao glas javnosti, navijača, koji su u Maksimiru skandirali Građanski, Građanski. Napravljena je povijesna pogreška i klub je dobio kovanicu HAŠK Građanski te otvorio frontu s navijačima koja nije smirena ni imenom Croatia, iako se pod tim imenom igrala i Liga prvaka.
Kako bilo, 26. travnja naklonit ćemo se stotom rođendanu plavog kluba.
Večernji list pokušat će u toj stogodišnjoj povijesti izabrati najbolje igrače, najboljeg trenera.
A za to će trebati i pomoć naših čitatelja koji će sudjelovati u tom izboru najboljih u prvih stotinu godina kluba.
9. lipnja 1945, u prostorijama „Elektre“ u Gundulićevoj ulici osnovano je novo fiskulturno društvo sa nogometnom sekcijom. Zbog bliskih odnosa vlasti sa SSSR-om, ondašnji je zagrebački sportski komesar Ivica Medarić, predložio ime Dinamo, po uzoru na sportsko društvo iz Moskve. Sva tadašnja istočnoeuropska Dinama imaju, u pravilu plave dresove i slijedeći uzore (od njih 15 tak, samo Dinamo Bukurešt ima bordo odoru i psa u grbu, simbolizirajući znakovlje Securitatee). Razlog leži u činjenici što je plava boja zaštitna boja Ministarstava unutarnjih poslova, koja su kod svih Dinama tadašnjih komunističkih režima bili glavni patroni, odnosno Dinama su bili klubovi iza kojih je stajao KGB (Moskva i Kijev), Stassi (Dinamo dresden-Berlin), Securitatea (Bukurešt)a zaslužni igrači su dobivali i činove milicijskih oficira...(na drugoj strani CSKA klubovi su bili , a i danas su, klubovi crvenih odora iza kojih je stajala vojska)... Isto tako kod većine tadašnjih Dinama karakterističan je i grb sa dominantnim slovom D u središtu.