Te 1998. Ante Kostelić je na jednoj FIS utrci uletio u nekakav usjek i strgao se. Gips je bio sav očajan jer nije mogao biti uz 16-godišnju kćer pa je Janica morala u Japan bez obiteljske pratnje.
Srećom, Janica tamo nije morala sama. Uz nju su bili članovi misije Hrvatskog olimpijskog odbora, ali i Vedran Pavlek, koji je tada još bio natjecatelj, ali koji će baš tada shvatiti da mu je vrijeme da počne graditi svoju novu karijeru. Vrlo brzo Vedran će postati menadžer Kostelićevih, ali i direktor nacionalnog saveza.
Janica: Samo me kosa ne boli
A Janica je već u Naganu najavila svoj veliki dolazak na svjetsku scenu. U veleslalomu je bila 24., u spustu 25., a u superveleslalomu 26., no pozornost skijaškog svijeta privukla je na sebe 8. mjestom u kombinaciji. Danu Figenwaldu, tadašnjem izvjestitelju Večernjeg lista, jedinom novinaru pisanih hrvatskih medija na tim Igrama, Janica je tada kazala:
– Iako sam bila u društvu najboljih svjetskih skijašica, nisam imala tremu. Znala sam da, odskijam li dobro, moram biti među deset najboljih. Možda sam mogla i bolje skijati, no na teškoj i zaleđenoj stazi nisam htjela riskirati. Možda je to bilo 70-80 posto onoga što mogu, no ja ipak ovdje samo učim.
Četiri godine poslije podučavala je cijelu konkurenciju kako se osvajaju medalje. A osvojila ih je u Salt Lake Cityju čak četiri. I to sa samo 20 godina. I to u gradu koji je ponudio toliko simbolike. Naime, u SLC-u je sjedište Mormonske crkve čija su načela, između ostalog, i zabrana konzumiranja alkohola i duhana. A to je ono što Ante Kostelić zagovara i ne čini cijeli život.
Inače, samo pet dana uoči nastupa u kombinaciji Janica je dobila jaku virozu, a boljelo ju je i koljeno. Zbog toga je i propustila specijalistički spust, no ni to je nije moglo zaustaviti u njezinu nezapamćenom pobjedničkom naletu.
Prije prve utrke žalila se na sve:
– Valjda me samo kosa ne boli.
Biomehaničko savršenstvo
No, za vrijeme kombinacijskog slaloma i spusta na sve je zaboravila. Olimpijski adrenalin sve je prekrio, a sretni trener i još sretniji otac novinarima je to ovako objašnjavao:
– Ne treba se šampion bojati samog sebe. Ne može šampion samo tako postati autsajder.
Nakon prvog zlata za Hrvatsku na Zimskim olimpijskim igrama Janica je i sama bila u čudu:
– Ne mogu vjerovati. Osjećam se kao i Ivica nakon one pobjede u Aspenu. Moram ovo prespavati da shvatim što sam postigla.
Prespavala je i nastavila se pojavljivati u središtu Salt Lake Cityja na Medal Plazi, na svečanosti dodjele medalja. A sljedeća je bila srebro u superveleslalomu, ovaj put senzacija jer to nije bila Janičina disciplina. Brža je bila jedino Talijanka Daniela Cecarelli, a Janica uopće nije imala predodžbu koliko dobro ona vozi:
– Mislila sam da idem loše pa sam se pribojavala pogleda na semafor.
No, zato je tijekom slaloma bila svjesna da vozi dovoljno za sam vrh, no Pequegnot je bila jako dobra. Janica u toj utrci nije bila sama, vozile su dobro i Nika Fleiss i Ana Jelušić. Nika je bila 12., a Ana 23. što je za najmlađu sudionicu igara, tada 15-godišnjakinju, bio izniman plasman.
Prateći tu slalomsku utrku, legendarni televizijski komentator Boris Mutić samo je pojačao napetost kod svih onih koji su to gledali pred malim ekranima:
– A sada, Borise, šuti, ionako ne možeš ništa pomoći.
No, kada je Janica osvojila zlato, svoju treću medalju na tim Igrama, i Boris je eksplodirao:
– A sada plačimo, vičimo, pjevajmo, grlimo se i ljubimo. Janica je olimpijska legenda, a tako mlada, tek 20 joj je godina. Da je to čovjek pokušao sanjati, sanjati ne bi mogao.
Ni u najluđim snovima nitko nije vidio Janicu i kao veleslalomsku pobjednicu jer to nije bila njezina disciplina. Uostalom, imala je startni broj 19., no vruće srce i hladna glava donijeli su joj njezinu najveću pobjedu u Salt Lake Cityju. Janica je osvojila četvrtu kolajnu, treće zlato, sa sekundom i 32 stotinke prednosti ispred drugoplasirane i to s takvom izvedbom koju je jedan američki autor svrstao među biomehanička savršenstva zimskih sportova. Bio je to samo veliki finale jedne veličanstvene predstave u četiri čina na Igrama na kojima se Janica sa suparnicama jednostavno poigravala.
Svoje stanje posebnih moći, američki sportski psiholozi to zovu “zonom”, Janica je opisala ovako:
– Na ovim Igrama za svaki lauf mislila sam da idem loše i zbog toga sam se stalno trudila dati još više.
Na dočeku 150.000 ljudi
Trudio se i Ivica, ali mu nije polazilo za rukom. U drugoj slalomskoj utrci "zahaklao" je jedan kolac, samo petera vrata prije cilja, nadohvat bronce, a možda i srebra.
– Teško mi je pao taj kiks, no smogao sam snage i na kraju sezone pobijediti u posljednjoj utrci i osvojiti slalomski globus – priznao je nedavno, a utjehu je potražio u vrlo dobrom veleslalomskom plasmanu (9.).
Tih je dana Ivica imao zlatnu terapiju. “Liječila” ga je sestra s tri svoja zlata. Kada su Kostelići iz Salt Lake Cityja doputovali u Zagreb, na Jelačićevu trgu ih je dočekalo 150.000 ljudi. To mnoštvo klicalo je Kostelićima, i Ivica je bio na pozornici, kao da su neki osloboditelji, a Janica je bila poprilično zatečena:
– Ovo što sam vidjela danas možda više nikad u životu neću vidjeti.
(Foto: Sanjin Strukić/Pixsell)
Četiri godina poslije u Torinu Ivica je osvojio svoju prvu olimpijsku medalju. Na Valentinovo, kao i Janica 2002., Ivica je tada možda dao i više nego što se mislilo da može jer je uoči tih Igara imao sezonu sličnu ovoj.
– Za kombinacijskog spusta jako su me zaboljele noge, koljeno, no rekao sam sebi “imat ćeš četiri godine da se odmaraš i zato stisni sada”.
Ivica je istrpio sve bolove i bio nagrađen olimpijskim srebrom koje je osvojio na brzim skijama austrijskog brzinskog specijalista Fritza Strobla. Kada mu je u ciljnoj ravnini tada dotrčala sestra Janica, bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka u novijoj povijesti našeg sporta. Sestra grli brata do čijeg joj je uspjeha više stalo nego do vlastitog i oboje plaču.
– Ivičko je uspio izboriti srebrnu olimpijsku medalju. Teško je riječima opisati ovu misiju. Poslije inflacije pohvala i pobjeda sve je već postalo profano dosadno. Izmišljaju se priče koje se nisu dogodile, izruguju se našoj neskromnosti, razvlače nas i dočekuju po zasjedama... U Ivičinim suzama caklile su se sljemenske šibe i padine po kojima smo se penjali jer nam nisu htjeli pokrenuti žičaru ili se nisu smjeli postavljati kolci – zapisao je te večeri otac Ante u svoj dnevnik.
Svoj kombinacijski nastup Janica je u Torinu pozlatila. Bilo je to njezino četvrto olimpijsko zlato, čime je nadvisila Vreni Schneider i Deborah Compagnoni.
– Janice, kakva si ti legenda – kazao je Ivica sestri pjevušeći joj “zlato to je palo, zlato to je palo, još jedno zlato je palo”.
Na tim je igrama Janica još jednom ugodno iznenadila u superveleslalomu i opet osvojila srebro. U slalomu, ali s nemalim zdravstvenim poteškoćama, bila je četvrta, Ana Jelušić 15., a Nika Fleiss 24. Ivica je u slalomu zauzeo šesto mjesto.
Nitko tada u Torinu nije ni pomislio ne samo da će to biti posljednje Olimpijske igre Janice Kostelić, a kamoli da će joj to biti posljednja sezona. Nažalost, po svršetku te sezone Janica je objavila pauzu, no svima je već tada bilo jasno da je to bio samo nježniji način da naša najveća sportska heroina sportskoj javnosti kaže zbogom.
S tim Janičinim činom, Ante Kostelić sada se mogao posve posvetiti samo Ivici, što je rezultiralo s još tri sinove olimpijske medalje. Sve su bile srebrne. Najprije u kombinaciji, potom u slalomu, a konačno i danas u superkombinaciji.
– U Vancouveru sam imao skroz drukčiji osjećaj i ta medalja bila je ogromno olakšanje jer u Torinu sam bio autsajder i tamo sam iznenadio i sebe i svoje okruženje, dok sam ovdje bio jedan od favorita. Zbog toga je postojao određeni teret i zato je pristup bio drukčiji.
Faku barjak pa bronca
Nakon što ni u slalomu nije osvojio toliko željeno zlato, ali je osvojio olimpijsku kolajnu, Ivica je radosno klicao:
– Imao sam dvije prilike za medalju i obje sam iskoristio, što je stopostotni učinak.
Silno se tada veselio i Jakov Fak, hrvatski barjaktar na otvaranju. Već drugog dana Igara, opet na Valentinovo, ovaj je Mrkopljanin iznenadio hrvatsku sportsku javnost. Premda je i na Svjetskom prvenstvu bio treći, olimpijska medalja od njega se nije očekivala. Bio je treći u biatlonskom sprintu (10 kilometara) pa je i sam uživao kao nikad prije:
– Ovo mi je najradosniji dan u životu. Najveća hvala mojim roditeljima.
Bio je to i najveći dan za hrvatski biatlon koji će takvo što dugo čekati. To je proljeće Fak prelomio i odlučio napustiti Hrvatsku, trbuhom za kruhom, u potrazi za uvjetima u kojima će potpuno ostvariti svoj potencijal. Preselio se u susjedstvo i za Sloveniju u međuvremenu osvojio tri svjetske medalje pri čemu je 2012. postao i svjetski prvak (na 20 kilometara).
Zinajin sin Gipsov prijatelj
Prvi hrvatski sportaš koji je nastupio na igrama snijega i leda bio je skijaš trkač Dušan Zinaja. Ovaj je Zagrepčanin na otvaranju prvih Zimskih olimpijskih igara 1924. u Chamonixu nosio zastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom je zauzeo 36. mjesto u trčanju na 18 kilometara. Zanimljivo je da će mnogo godina poslije njegov sin Vanja postati prijatelj Ante Kostelića, trenera koji je u Hrvatsku donio najviše olimpijskih medalja (čak deset).
Na tim je Igrama nastupio i dr. Mirko Pandaković, brat kasnijeg nogometnog izbornika Kraljevine SHS Ante Pandakovića, no doktoru se dogodio peh. U utrci na 50 kilometara na “minus 20” počeli su mu se smrzavati prsti na rukama i nogama pa je odustao. Zinaja je nastavio, ali je u cilj stigao vrlo kasno, kada u cilju više nije bilo sudaca pa je ostao bez službenog plasmana. No, poznato je da je pobjednik Haug od Zinaje bio brži za pet sati i 15 minuta.
Od Zinaje pa do današnjeg dana najneobičnije društvo bili su naši bobisti. Predvođen bivšim motociklističkim i automobilističkim asom Ivanom Šolom, hrvatski je četverac na Igrama 2002. sa splitskom posadom predstavljao svojevrsnu egzotiku, nešto slično Jamajčanima 14 godina prije. U sastavu Šola, Lovrić, Koludra i Drpić, Mediteranci su na koncu bili 26. pri čemu je u četvrtoj vožnji umjesto Drpića bolid gurao veslač Igor Boraska.
– Ovdje mi je važno preživjeti, a na ljeto u Ateni namjera mi je osvojiti medalju – našalio se tada smrznuti Mediteranac Igor.
>>Ivica Kostelić osvojio je srebrnu olimpijsku medalju!
>>Kostelići postali najuspješnija obitelj u povijesti ZOI!
Dr. Prof. akademik IVICA i Janica i Gips i svi oko njih LEGENDE ZAUVJEK <3 ČESTITKEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!