Kriminal se može svakome i svugdje dogoditi, ali ne može se baš svakome događati tako postojano, ustrajno i neometano, preko instaliranog “privatnog bankomata” koji je u srcu države besprijekorno radio, po svemu sudeći za sve tri vlade. Ako se afera Dnevnice, po načinu izvršenja banalna prijevara i krađa novca u Banskim dvorima, bez obzira na to tko je počinitelj, mogla kontinuirano po istom obrascu odvijati sve te godine unatoč svim mjerama kontrole u najširem smislu te riječi, to znači da imamo ogroman sigurnosni problem. Tko jamči kako se to što se putem “narkomanskog” modusa operandi događalo s državnim novcem, nije moglo događati i s državnim tajnama. Kako je moguće da takva moralna crvotočina, s kojom je tko zna tko i tko zna kako mogao manipulirati, kroz sve te godine nije uočena, bez obzira na to je li riječ o predstojniku Ureda premijera, tajnici ili čistačici!? Jer, riječ je o srcu države! Činjenica da to nitko nije sve te godine locirao i transferirao govori nam o poroznosti sustava kontrole, truleži koja nagriza državnu sigurnost umjesto da smo se barem u vrhu države Berlinskim zidom ogradili od svih pokušaja zlouporaba, prodora kriminala, korupcije... Afera Dnevnice signal je da se sustav kontrole na svim razinama mora resetirati. U svakoj instituciji mora se znati tko, što, kako i kada radi i tko to, kako i kada kontrolira. Krađa je realizirana putem krivotvorenja službene isprave što je jedno od najčešćih tzv. gospodarskih kaznenih djela, ali, eto, čak ni državni vrh nam nije pošteđen od takvog oblika najprimitivnije muljaže. Ako je tako na vrhu piramide vlasti, kako je onda tek na dnu! Što se onda tek događa unutar sustava. Kakve fikcije i izmišljotine tamo godinama čame i parazitiraju o trošku poreznih obveznika. Što se onda tek po ministarstvima, agencijama, upravama, županijama, gradovima i općinama, po svim tim feudalnim utvrdama moći radi s putnim nalozima, računima, dnevnicama, prekovremenim satima, honorarnim suradnjama, javnim nabavama, natječajima, diplomama...
Varati državu je dio tradicije
Znali smo, pa poznajemo se, iskusili smo, sigurno smo vidjeli ili čuli u svome okruženju toliko toga da samo najveći naivci vjeruju da ulaskom u EU i nakon nekoliko značajnih antikorupcijskih akcija, nismo i dalje ispremreženi zlouporabama javnoga dobra. Prevariti državu, to je dio naše tradicije, naslijeđe iz bivšeg sustava kad su građani i država “otuđena od naroda” po tom principu desetljećima “miroljubivo koegzistirali”. I Titovo “nemojmo se držati zakona k’o pijan plota” duboko je ukorijenjeno u našu svakodnevicu. Očito nam je najteže od tih se navika lustrirati. S druge strane pak svako inzistiranje na poštivanju zakona, po potrebi, kad nam nije po volji, skloni smo uviti u teorije zavjere, obilježiti kriminalnim i korupcijskim etiketama. Državu ne doživljavamo kao našu, već “njihovu”, onih na vlasti. Stoga je i afera Dnevnice shvaćena kao “njihov” problem, Sauche, Milanovića i SDP-a, a ne kao naš problem. Stoga šokantno otkriće nije bilo povod za akciju, svestranu istragu pod motom “ne ponovilo se” jer Vlada mora biti jedno od posljednjih mjesta za uprizorenje tako prizemnog lopovluka.
Afera Dnevnice tako puno govori o našoj državi i o svima nama. Nije se to slučajno dogodilo u Hrvatskoj. Takav se kriminal na takav način ne događa slučajno. Na žalost, slučajno je jedino otkriven. Ispada da je Zoran Milanović nehotice ipak bio u pravu kad je rekao: “Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država”. Tko zna bi li i kada kriminal u Vladi bio otkriven da se na HRT-u nisu uhvatili rečenice iz izvješća Državne revizije koje je tada već dulje od tri mjeseca skupljalo prašinu negdje u DORH-u: “Putnim nalozima nije priloženo izvješće s puta niti druga vjerodostojna dokumentacija koja bi potvrdila da je putovanje obavljeno”. Novinar je samo pitao Milanovićeve savjetnike jeste li putovali. Državna revizija to nije pitala jer nije nadležna da istražuje. Oni samo štancaju nalaze koje malo tko čita. Inače, ne bi Državna revizija često ponavljala u svojim izvješćima kako uočeni propusti iz prethodnih godina nisu ispravljeni, već su nastavljeni i u promatranoj godini. Ne bi se dogodilo ni da Ured za opće poslove Vlade RH ostane samo na očitovanju Državnoj reviziji od 16. rujna 2016. navodeći kako je službena putovanja savjetnika dogovarao i odobravao predstojnik Ureda predsjednika Vlade RH uz prethodnu konzultaciju s predsjednikom Vlade te da su nakon putovanja savjetnici usmeno izvještavali Ured predsjednika Vlade o obavljenim službenim putovanjima radi informiranja i savjetovanja predsjednika Vlade RH. Jer, iz toga proizlazi da su putni nalozi nepropisno ispunjavani, ali u Vladi nije bilo nikoga koga bi to zanimalo. Profesionalcima se to nikad ne smije dogoditi. Etika posla nalagala bi im da inzistiraju na pravilima službe bez izuzetka. Svaki službenik, štiteći zakon, štiti i državu. Izuzeci uvijek, kad-tad vode u bezakonje i korupciju. Sudeći po konferenciji za novinare Andreja Plenkovića i Dinka Cvitana “niz nezakonitosti i nepravilnosti” nastavljen je i nakon Sauche. Je li to razlog zakašnjelih kadrovskih promjena u Uredu premijera i Uredu za opće poslove Vlade? Zašto već u rujnu nije uništen “privatni bankomat u Banskim dvorima”? Kako to da nitko barem tada nije pitao savjetnike jesu li putovali te apelirao DORH-u da se primi revizijskog izvješća jer, ipak, riječ je o Vladi. Ili kako je sam glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan pola godine kasnije rekao: “Dogodila se krađa u srcu vlasti, osjećao sam da moram reagirati”, objašnjavajući kako se zatekao u neobjašnjivim okolnostima kao statist u predstavi premijera Plenkovića.
Što je impresioniralo Cvitana
Kad je početkom veljače HRT otvorio aferu Dnevnice u Vladi, glavni državni odvjetnik tada nije osjećao da treba reagirati već je to osjetio tek kad se iznenada, navodno na Plenkovićevu, a po svemu sudeći na Sauchinu inicijativu, obrada proširila i na razdoblje nakon odlaska Sauche iz Vlade. Zar ukupno 117 lažnih putnih naloga sačinjenih u Sauchinu uredu od studenoga 2013. do siječnja 2016., odnosno 532 inozemne dnevnice nisu bili dovoljni za zaključak o krađi u srcu vlasti!? Što je to toliko impresioniralo Cvitana tek prije nekoliko dana? Sam obrat u istrazi nije ga smio impresionirati. Jer, iskusni istražitelj svaku će verziju uzeti u obzir, pa i kad se prosječnom promatraču čini da je već sve utvrđeno. I ništa ga ne može iznenaditi, osobito ne u predmetu u kojem se sve svodi na Sauchinu riječ protiv riječi službenika koji su ga teretili da je davao usmene upute, te grafološko vještačenje koje je upućivalo da su sporni potpisi na nalozima njegovi. To što je Saucha utvrdio da se dogodilo 2016. nije bilo ništa novo. Isti je modus operandi – isplata dnevnica preko lažnih putnih naloga na imena savjetnika i službenika koji nisu putovali. Jedini koji su imali pravo biti iznenađeni naknadnim otkrićem su građani. I to zato što su imali pravo vjerovati da se nakon nedopustive krađe novca u vrijeme Tomislava Sauche i Zorana Milanovića isti problem ne može ponoviti i u vrijeme Vlade Tihomira Oreškovića pa možda još i za aktualne Vlade Andreja Plenkovića. Osobito ne nakon rujna 2016. Propust DORH-a i USKOK-a je što tri mjeseca nisu radili po izvješću Državne revizije, već su na poticaj HRT-a sve nužno odradili u nekoliko dana i Sauchu temeljem tadašnjeg stanja spisa, nedvojbeno opravdano, smjestili u istražni zatvor. Ali zadnje što se očekivalo, bez obzira na 500 drugih stvari koje su državni odvjetnici trebali raditi, kako se pravdao Cvitan, bilo je da se ponovi ista pogreška i da mjesec dana nitko ne pita službenike i savjetnike koji su navodno putovali 2016./17. na teret Ureda premijera jesu li stvarno putovali. Nakon što nitko u Milanovićevu uredu nije uočio nestanak više od pola milijuna kuna, tek ćemo vidjeti koliki je trošak loše kontrole i u dvjema kasnijim vladama.
I nevin je odgovoran
Možda na koncu ispadne da Saucha nije kriv, ali definitivno jest odgovoran. Još na početku afere vrlo se logično branio kazavši za Večernji list kako je Ured predsjednika Vlade bio mali ured u kojem se malo putovalo “i sigurno bih se sjetio da sam potpisao 57 putnih naloga” rekao je Saucha Večernjem listu prije nego je DORH utvrdio da su sporni nalozi, njih ukupno 117, pisani ne samo 2015., na što je uputila Državna revizija, već i dvije prethodne godine. USKOK se tada nije držao samo revizijskog nalaza, već je odmah, u samo nekoliko dana samoinicijativno proširio istragu i na preostalo razdoblje u kojem je Saucha bio na čelu Ureda premijera. Cvitan ni na konferenciji za novinare s Plenkovićem, a ni kasnije nije objasnio zašto je USKOK potom u najboljem slučaju promijenio taktiku pa nije i sam propitivao vjerodostojnost putnih naloga iz 2016. godine saslušanjem onih koji su trebali putovati u Švicarsku. Stoga je opravdana sumnja kako je riječ o državnoodvjetničkom propustu.
Obrat nam govori ili da Saucha definitivno nije kriv, ili da je imao suučesnike, ili da su u njegovu uredu znali što radi pa su i sami nastavili po uhodanom obrascu. Ako Saucha nije kriv, što je radio ako dvije godine nije uočio koliko mu se u Uredu troši na službena putovanja? Je li ikada prije potpisivanja pogledao financijsko izvješće o radu Ureda? Što su radile službe? Čak i da je čitav ured sudjelovao u krađi državnog novca, je li postojala i što je radila interna kontrola u Vladi? Jedini tko je odradio svoj posao bila je Državna revizija, i to 2016. radeći reviziju za 2015., dok prethodne dvije godine nisu bili u Vladi.
Lopovu u Vladi dali su priliku
Ako je za Državnu reviziju nekoliko stotina tisuća kuna isplaćenih za dnevnice bio beznačajan iznos, kako to proizlazi iz njihova izvješća, a s obzirom na ukupne rashode u Vladi, pa nije bilo razloga da ne daju bezuvjetno revizijsko mišljenje, ipak nisu li trebali “masnim” slovima istaknuti sporna utvrđenja koja su upućivala na potrebu provedbe dodatnih provjera. A osobito spornu rečenicu kojom su zapravo pitali je li se uopće putovalo te podsjetili što Pravilnik o porezu na dohodak propisuje o tomu što sve putni nalog kao vjerodostojna isprava mora sadržavati. Procedure su propisane upravo kako se zloporabe ne bi događale i, da su poštovane u sve tri vlade, ne bi se dogodila velika sramota. Unatoč tomu što je netko sve vrijeme bio plaćen da vodi računa među ostalim i o poštivanju procedura te kontroli rada i financija u Uredu.
Stoga i Nevenu Zeliću, bivšem predstojniku u Uredu premijera Tihomira Oreškovića nedostaje malo samokritičnosti u njegovoj izjavi koju je neki dan dao nakon svjedočenja u DORH-u: “Kako se nalazimo u korizmenom razdoblju, poručujem onima koji su ovo napravili da se pokaju, priznaju i spase svoju dušu”, rekao je Zelić. Uostalom, nije li zbog osjećaja krivnje i Plenković onako istupio s Cvitanom kao jamcem nedužnosti. Vlast nisu samo privilegiji već obveze i odgovornosti. A odgovorni su i oni koji lopovu daju priliku.
> > Plenković o 'slučaju Dnevnice': Našli smo se u jednoj gotovo bizarnoj situaciji
> > Predsjednici, a ni DORH-u, nisu trebale upute o istragama
