Za izvanredne parlamentarne izbore 2016. hrvatske stranke i koalicije prionule su izradi i pisanju programa vrlo temeljito, vrlo sustavno i vrlo ambiciozno. Vjerojatno je to dijelom i posljedica iskustva s prethodnih izbora i tadašnjeg formiranja parlamentarne većine, kada je Most natjerao dvije najveće koalicije da ispunjavaju njegove upitnike, zaboravljene čim je formirana Vlada, za koju bi Dalmatinci rekli da je bila kao kašeta brokava. Ovaj put vodeće stranke i koalicije unaprijed su odgovorile na sva moguća pitanja pa smo dobili prave male studije, cijele riznice podataka, opise stanja države iz svih mogućih kutova, kompletne kataloge svih mogućih ciljeva, poteza i namjera u slučaju osvajanja Banskih dvora.
No, počne li čitati te programe, hrvatski će se birač morati naoružati velikim strpljenjem: samo HDZ-ov, Mostov i program Narodne koalicije zajedno čine knjižurinu od 300 stranica. U toj je knjižurini, gotovo enciklopediji vlasti, doslovno na stotine i stotine ciljeva mjera i aktivnosti koje stranke i koalicije žele i namjeravaju povući ako će baš one formirati hrvatsku Vladu.
Nemoguće ih je i nabrojiti, kamoli sve analizirati. I prvo što će birač shvatiti jest da nije u stanju lako i brzo probaviti tako golem materijal pa će vjerojatno brzo od njega dići ruke. Najviše što će čitatelja-birača obeshrabriti bit će osjećaj da, u onim dijelovima programa koji nisu njegova specijalnost, ili nisu za sektor u kojem on živi i radi, nije u stanju procijeniti jesu li navedeni ciljevi i mjere (a) baš oni koji sada trebaju zemlji, i (b) jesu li i koliko su ostvarivi.
Previsoka cijena novca?
Zato možemo pretpostaviti da će birači više i pažljivije čitati one dijelove programa koji se njih neposrednije tiču: liječnici i medicinske sestre o zdravstvu, profesori o školstvu, energetičari o energetici, a penzioneri o mirovinskom sustavu. A tada će gotovo sigurno ostati razočarani. Koliko god ti programi kao cjelina ostavljali dobar dojam, u sektorskim analizama oni će se stručnjacima vrlo često učiniti posve neinventivnima, čak i promašenima, bez nekih radikalnih novosti, kao da prežvakavaju stare i dobro poznate ideje, mnoge zapravo već realizirane.
Energetičari će tako po stoti put naći državnu energetsku strategiju i nakon što je energetika u EU postala privatni biznis, LNG koji je vjerojatno passe, obnovljive izvore koji uopće nisu obnovljivi i slično. Bolji znalci pojedinih područja vrlo brzo će steći osjećaj da su stvarni životni i poslovni problemi zapravo negdje drugdje i da ih politički programi stranaka i koalicija ne uspijevaju sagledati i za njih ponuditi rješenja. A naći će se i jako puno ideja i prijedloga za koje će stručnjaci reći da su u odnosu na postojeći poredak i odnose koji u njemu vladaju potpuno sumanuti. No, ovom prilikom razmotrit ćemo, usporediti i ocijeniti samo ekonomske dijelove programa, i to ekonomske u najužem smislu te riječi, dakle predložene mjere i poteze industrijske (razvojne), fiskalne i monetarne politike.
I školstvo, i zdravstvo, i mirovinsko osiguranje, a da ne govorimo o vladavini prava i primjeni zakona, dakako, bitno utječu na ekonomiju, ali za sve njih jednostavno nemamo prostora. Kad se promatraju ekonomski dijelovi izbornih programa vodećih stranaka i koalicija, HDZ-a, SDP-a i Mosta, prvo što se uočava jest da je posve izostala dijagnostika na temelju koje se propisuje terapija. Pod dijagnostikom ne mislimo prikaz stanja ekonomije zemlje, jer on je svuda iznesen vrlo detaljno i sasvim sigurno točno, ali ne vidi se što stranke i koalicije misle koji su uzroci vrlo sporog oporavka nakon sloma 2009.
Nije dovoljno reći da je to, primjerice, niska zaposlenost i spor rast, to znaju i vrapci na krovovima, ali zašto rast nije brži, e to je već drugo pitanje. Je li zato što su administrativne procedure spore i komplicirane, a porezi veliki? Možda, no hoće li rast doista eksplodirati ako sve procedure i sve poreze jednostavno ukinemo? Hm, baš se i ne čini... Što ako je zapravo krivac previsoka cijena novca? Ili, što ako nema dovoljno inozemne potražnje za hrvatskim proizvodima ni po kojoj cijeni? U tom slučaju i „lijek“ treba biti sasvim drugi...
Zato bi, za početak, stranke i koalicije trebale kao svog savjetnika angažirati nekog od vodećih svjetskih analitičara tog tipa, jer Hrvatska svojega nema, a to nije ni (tipični konjunkturni) njemački Ifo institut. Ako mene pitaju, trebale bi pozvati Danija Rodrika, dokazanog prijatelja Hrvatske. Drugo što se odmah uočava kao slabost ekonomskih izbornih programa jest da nema razloga višega reda, rekli bismo strateških, one više logike, jasnih doktrinarnih stavova zbog kojih bi neki konkretni „taktički“ potezi u postojećim okolnostima i postojećem financijskom sustavu trebali donijeti uspjeh u ratu s ekonomskim nevoljama.
Doduše, tu slabost svojih programa stranke i koalicije ispravljaju javnim istupima i intervjuima svojih vodećih ljudi. Tako Branko Grčić, makroekonomist Narodne koalicije, u intervjuu Večernjem listu objašnjava da njegova koalicija ima jasne bitne razloge zašto želi podići neoporezivi dio plaće i proširiti srednji platni razred na koji se plaća porez na dohodak. To dakle, nije zato da bi se izvodila reforma radi reforme, nego iz uvjerenja koje vlada u njegovoj koaliciji. A to je da za brži oporavak od posljedica financijske panike i krize treba pojačati agregatnu potražnju, odnosno privatnu potrošnju, a zatim će privatna potrošnja, koja čini oko 60 posto BDP-a, povući i proizvodnju.
To je kejnzijanska logika i s njom je SDP već polučio uspjeh potkraj svojega zadnjeg mandata pa je jasno zašto s njom želi ići i dalje. A da to nije trivijalno može se uvjeriti svatko čitajući rezolutne istupe tadašnjeg premijera Sanadera nakon sloma Lehman Brothersa 2008., koji je tvrdio i očito bio uvjeren da „privatna potrošnja ne može biti motor (oporavka)“ pa je Hrvatska šest godina ostala bez ikakva motora, a hrvatskom BDP-u izmaklo je 500 milijardi kuna. Za razliku od SDP-ova, u HDZ-ovu se ekonomskom programu više naslućuje „osiguravanje uvjeta“ za rast i razvoj, što više pripada njemačkoj ordoliberalnoj tradiciji i na tragu je austrijske škole ekonomije.
Kod Mosta, pak, prevladava čista pragma bez prepoznatljive ekonomsko-ideološke podloge i logike, a to je obično nešto što se u praksi rasprši u milijun sitnih kapljica koje je jako teško sastaviti u slap s dovoljno energije za pokretanje kotača promjena. Ili za gradnju mosta preko bezdana. „Nemojte listu reformi raditi kao popis za dućan, tada možete biti sigurni da nećete provesti ni jednu“, rekao je Dani Rodrik na svom predavanju u Hrvatskoj prije par godina. „Pronađite ono glavno i najveće sputavajuće ograničenje, i njega otklonite“. Sudeći po ekonomskim programima hrvatskih stranaka i koalicija za izbore 2016., taj je Rodrikov savjet otišao u vjetar. Naposljetku, nepostojanje (ili barem izostanak jasne deklaracije) viših, strateških načela, koje bi trebalo odabrati na temelju dijagnostike, dovodi stranke i koalicije u mnoga proturječja. Na jednoj bi strani jednim mjerama nešto poticali, a na drugoj strani, nekim drugim prijedlozima i idejama, to isto zapravo koče i guše. Primjerice, čini se atraktivnim ukinuti obvezne doprinose gospodarskoj i obrtničkoj komori, nakon čega se one samo mogu ugasiti, no ne bi li upravo one mogle i trebale biti snažan alat za pronalaženje inozemne potražnje za hrvatskim proizvodima i uslugama?
Nepostojanje doktrinarnog okvira dovodi stranke i na jako sklizak teren kada u svoje programe uključuju i neke teme koje zapravo nisu u njihovoj ingerenciji. Štoviše, zakon im zabranjuje da se u njih pačaju. Takva je, recimo, monetarna politika. Tako Most na jednom mjestu navodi da će HNB uvesti „ciljanje inflacije“, i to od 2,3 posto. Zna li itko u Mostu da je ciljanje inflacije monetarni režim posve drukčiji od onoga koji Hrvatska sada ima, koji, na primjer, znači uvođenje plivajućeg tečaja kune? A što ako tečaj doživi slom? Ne treba li prije toga provesti deeuroizaciju dugova? Kako, ako to HNB neće...?
Desetljeća za razduživanje
Još je gore kada stranke i koalicije zadiru u postojeća ustavna rješenja, primjerice, zaštite vlasništva, a to je kad žele otpisati dugove blokiranih građana ili (HDZ) uvesti moratorij na ovrhe RBA zadruga. Takvi se prijedlozi u ekonomskoj struci nazivaju populističkima, ne bez razloga.
Bez jasne dijagnoze uzroka današnje krize, stranke i koalicije lako izgube osjećaj i za vremensku dimenziju nevolja. Da su, na primjer, dublje analizirale hrvatski demografski problem, znale bi da se sadašnji demografski trend ne može preokrenuti za manje od 30 godina i tome bi prilagodile svoja rješenja. Da su analizom zaključile da je današnja kriza iz kategorije „recesija zbog popravljanja bilanci stanja nakon sloma vrijednosti imovine“ (što HDZ na jednom mjestu i spominje, ali samo spominje), odlučile bi se predložiti sistemska, zakonska rješenja za trenutačno razduživanje građana, poduzeća i banaka. Ne bi nudile postupke koji, ma koliko se činili pohvalnima, ipak razduživanje razvlače još godinama i desetljećima, a zapravo traju do smrti dužnikove, pa i nakon smrti.
Svjetski analitičari ističu kako je Amerika izašla iz krize puno brže od Europe jer ona osobni bankrot provodi trenutno, i jer građani za otplatu stambenih kredita jamče samo nekretninom koju su kupili na kredit, a ne i svim svojim prihodima i drugom imovinom. Pa kad više ne mogu ili ne žele otplaćivati kredit, jednostavno kreditoru vrate stan ili kuću, i to je to. Da i ne spominjemo da najkompliciraniji stečajevi najvećih korporacija ne traju dulje od deset dana. No, je li takvo što moguće u Europi? Do sada nije bilo, ali ne znači i da ne bi moglo biti. No, tada, da spomenemo samo tu „sitnicu“, stambene kredite ne bi smjele osiguravati banke iz štednje građana, nego tržište novca kakvo – Hrvatska nema. Da bi se došlo do tih praktičnih i svakodnevnih rješenja trebalo bi najprije preoblikovati čitav hrvatski financijski sustav.
Znaju li to hrvatske stranke i koalicije? Baš se i ne čini da znaju. Na najvišoj razini općenitosti sve je jasno. Ekonomski programi svih stranaka i koalicija trebali bi počinjati istom rečenicom koja glasi: Hrvatska mora svoj model rasta, temeljen pretežno na domaćoj potražnji i financiran inozemnim novcem, zamijeniti modelom rasta temeljenim pretežno na inozemnoj potražnji i financiranim domaćim novcem. Sve ostalo trebalo bi iz toga proisteći i biti u funkciji tog cilja. Najbolje bi bilo da stranke ne okolišaju i da ne licitiraju s brojem novozaposlenih (koje one ionako neće zaposliti) i sa stopama rasta (potrošnje koju one ionako neće trošiti), nego da kažu što će za postizanje tog cilja napraviti njihove pojedine institucije: što Ministarstvo financija, što HBOR, a što državna i javna poduzeća. Što će oni predložiti Saboru i što će zahtijevati od ostalih neovisnih grana vlasti, sudbene i monetarne. I kako će svladati ušančene interese koji će se tome odupirati.
Za sve to još ima vremena u kampanji. Ali, otkud za novi model domaći novac? Prvo što nam pada na pamet je emisija vlastitog, domaćeg novca, a drugo tržište kapitala koje su dosadašnje ekonomske politike, i fiskalna i monetarna, uništile. No, ni jedna stranka ni koalicija uopće ne spominje ni burzu, ni tržište kapitala, ni tržište novca. Za hrvatske stranke i koalicije koje žele imati vlast to ne postoji.
>>Juro Martinović: Treba mijenjati ugovore s EU koji su štetni za naše građane
