Ivan Aralica u listopadu prošle godine proslavio je osamdeset peti rođendan. A u studenom, na Interliberu, kao i proteklih godina, predstavio je novih pet knjiga iz niza koji mu sustavno objavljuje Školska knjiga pod uredničkom paskom Miroslave Vučić. Među tim je knjigama i najnoviji akademikov roman, opsežni “Bunar na turskoj granici” na više od pet stotina stranica. Tema romana jest povijesna, bavi se zbivanjima na tzv. turskoj granici koja je presijecala moćnu i opasnu Dinaru na prostoru koji povezuje (ili dijeli) Grahovo (Bosna) i Knin (Hrvatska).
Ova gusto ispisana proza bavi se životom hrvatske (i treba li uopće reći, katoličke) obitelji Škarica koja tradicionalno stoku, i to ponajviše ovce sezonski vodi na dinarske pašnjake pri čemu životinje i njihovi ljudski čuvari uz pse tornjake prelaze i preko mitske turske granice koja je preživjela i Otomansko, pa i Austro-ugarsko carstvo pa i jugoslavensko kraljevstvo. Cijeli je podeblji roman oda Pašku Škarici, čobanu koji je pripovjedaču, svom literarno osviještenom i školovanom unuku Anti, sveučilišnom profesoru na Fakultetu poljoprivrede i šumarstva, u amanet ostavio čekmedže, stari osmanskom ornamentikom ukrašeni sandučić s ladicom za spremanje dragocjenosti. A u tom čekmedžu, koje je preživjelo i burne ratove i zločine svih svjetonazora i opredjeljenja nisu nikakvi dragulji ni zlatnici s likom careva i kraljeva, nego dokumenti. Raznolike propusnice, dopusnice, iznosi o plaćenom porezu, vozarinama...
Dokumenti su to iz raznoraznih vremena koji slikovito pričaju priču o dalmatinskim stočarima koji su stoljećima ovce snažili na drugoj, bosanskoj strani Dinare, praksom koja je prestala za i nakon Drugog svjetskog rata. Drugi svjetski rat, a onda i dolazak Titovih komunista na vlast bili su prijelomni događaji koji su uništili otomansko brojanje vremena na dinarskim prostorima, a onda i otomanski pravni poredak. Baveći se Paškom Škaricom, ali i pripovjedačicom u sjeni, požrtvovnom bakom Mašom koja je debelo nadživjela supruga i bila unukov povlašteni kazivač, Aralica je ispisao duboko proživljeno štivo koje ima autobiografski naboj i visoku emotivnu tenziju. Pišući o kninskom kraju i dinarskim visovima, Aralica piše o svom zavičaju i djetinjstvu, o porijeklu svoje obitelji kojeg se ne srami niti ga želi zatajiti.
Da su povijesne karte bačene drugačije, Aralica je vrlo lako umjesto akademika mogao postati čoban. E, pa “Bunar na turskoj granici” izraz je poštovanja prema tom djeliću osobne povijesti koja se nije dogodila, ali je bila moguća. Kako bi već unaprijed spriječio kritike da su mu neki dijelovi romana odveć zamorni i usitnjeni, puni pravne terminologije o ramazanskom zakonu i svim njegovim gotovo kafkijanski perverznim začkoljicama, Aralica je ničim izazvan samokritički priznao da štivo nije htio ni kratiti ni učiniti ga prohodnijim za ukus suvremenog čitatelja naučenog da suvremene romane od stotinjak stranica pročita u dva-tri sata popodnevnog odmora. “Bunar na turskoj granici” nije fast food.
To je prije poziv na hodočašće jednom hrvatskom planinom i njenim obroncima, ali i bespućima povijesne zbiljnosti (Aralica ne bi bio Aralica da u romanu nema brojne izlete u stvarnu povijest pa tako u detalje opisuje 27. srpnja 1941. godine kada se u nekadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj slavio Dan ustanka). “Bunar na turskoj granici” i dirljivo je odavanje počasti vlastitoj obitelji koju svi volimo idealizirati, imali u svojoj ostavštini neko čekmedže ili ne. Posebno valja pohvaliti dio knjige u kojem Aralica u ponajboljoj maniri pustolovnih romana piše priču o okrutnim i divovskim vukovima koji neometano i suvereno haraju dinarskim krajem, ali i općenito piščevo plastično opisivanje života u prirodi te čobanskog suživota s ovcama. U moru slikovitih likova treba izdvojiti upravo groteskan i amblematski lik prevrtljivog i opasnog filmskog redatelja i prvoborca, četnika i konačno, djedoubojice Juga Dimitrija Dimše Dračara. Čovjeka bez ideologije, vuka u ljudskoj koži, hulje koja je poštenim ljudima otela njihov obrambeni antifašizam. •
