Ulazak u političku arenu proteklih je dana najavio umirovljeni general HV-a Jozo Milićević. Na lokalnim izborima pokušat će privući glasove branitelja s liste Sandre Švaljek, a osim ratnog puta, aduti su mu što ne pripada ni jednoj stranci, ni jednoj udruzi, čak ni Generalskom zboru. Riječ je o pripadniku ratne generacije zapovjednika iz redova Tigrova kojem je dojadilo nijemo promatrati kako političke kaste rastaču zemlju za koju se borio, ali i samozvani lideri populacije koji su pod firmom borbe za braniteljska prava na ulicama rješavali partikularne političke interese - za vlastiti račun.
Istina, posve je legitimno da udruge koje, makar formalno pripadaju civilnom društvu, javno izražavaju svoje neslaganje s aktualnom politikom (u pravilu, SDP-a), no kada vojska na ulici stanuje 555 dana, onda njihova borba poprima obrise puzajućeg vojnog udara i plaši građane. Stoga, poštenije bi bilo da su legitimitet potražili na izborima, kao što će sada pokušati general Milićević, kao što su prije njega to učinili Miro Bulj, Stevo Culej, Branimir Bunjac ili pak Franko Vidović, koji s više ili manje uspješnosti zastupaju interese braniteljske populacije, ali to čine transparentno, iz saborskih klupa.
Da je bilo odlučnosti, slijedili bi vlastitu inicijativu još otprije pet godina, kada su se pripadnici gardijskih brigada i specijalne policije u velikoj internoj anketi izjasnili mahom pozitivno o ideji zajedništva. Podrazumijevala je da branitelji, skupa s uglednim intelektualcima desne provenijencije, samostalno ili kao nezavisni kandidati na listama ideološki bliskih stranaka izađu na izbore. Nakon silnih lopovskih pretvorbi, privatizacijskog kriminala, Sanadera i Fimi medije, građani bi, rezonirali su, masovno ukazali povjerenje braniteljima, omogućili im da ih predvode u miru kao i u ratu.
No, unatoč konsenzusu braniteljskih udruga oko izlaska na birališta, na prvi glas o ovoj inicijativi tada su promptno zaustavljeni po nalogu – iz HDZ-a. Za propuštenom prilikom sada mogu samo žaliti jer su u proteklih pet godina mogli narasti i biti toliko željena treća politička snaga. Premda se u dijelu populacije i danas može čuti da inicijativa još nije posve zamrla i da ništa nije izgubljeno, sada je to puno teže. Previše je razočaranja, frustracija, nesloge među njima. Premda su ih sami birali, sve se češće pitaju tko ih to predstavlja gledajući kako šefovi udruga lutaju između politike i politikantstva.
Možda bi dobar početak konsolidacije na razbijenoj braniteljskoj sceni mogla značiti inicijativa za jedinstvenom udrugom na državnoj razini, koja bi okupila 1300 mahom razjedinjenih udruga, u kojoj će biti mjesta za sve, od veterana, dragovoljaca, invalida, roditelja poginulih i nestalih pa do civilnih ratnih stradalnika. Pobijede li vlastite taštine, jer nestankom 1300 udruga nestaje i isti broj šefova, ta bi udruga mogla trasirati jasan put braniteljima i odrediti hoće li se vraćati u 90-e ili koračati putem koji dolikuje veteranima NATO-a, pa i donositi važne odluke u interesu populacije, tako i one o nužnosti političkog angažmana. Dotad, neka se ugledaju na Jozu Milićevića.
