Kad bi prosječni konzument naših pravno-političkih trilera, kojima smo svjedočili i proteklih dana s nevjerojatnim preokretima na relaciji Županijski sud u Zagrebu - Vrhovni su - Ustavni sud, trebao definirati što je to istražni zatvor i čemu služi bilo bi tu svačega.
Pa i u navodno ozbiljnim medijskim analizama prikazivan je među ostalim i kao nužno inkvizicijsko sredstvo za postizanje političkih ciljeva koje nije bilo moguće doseći demokratskim sredstvima, a kojima se moćnicima daje na znanje da je njihovoj vladavini došao kraj, ili kao efikasno sredstvo zastrašivanja potencijalnih svjedoka i suučesnika ili kao kvalitetan suputnik u potrazi za dokazima, te u krajnjem slučaju fina etiketa u očima onih koji pridaju odveć važnosti presumpciji nevinosti.
Lakonske ocjene
Iako se svakome tko iole drži do ljudskih prava okreće želudac od takvog instrumentaliziranja istražnog zatvora primjerenog za neka bivša vremena, i oni koji navodno razumiju temeljne principe funkcioniranja modernih demokratskih sustava i europske standarde pravne države skloni su, po potrebi, kad je u pitanju sloboda njihovih političkih neistomišljenika, čak i javno zazivati takva atavistička shvaćanja pravde. Štoviše, nerijetko i površna ocjena kvalitete i uspješnosti rada državnih tijela progona ovisi o tomu jesu li DORH ili USKOK uspjeli odmah nekoga strpati iza rešetaka, na koje razdoblje i pod kojim uvjetima, dok se ozbiljnost optužbe i odlučnost pravne države u borbi protiv korupcije s druge strane mjeri cijenom slobode pa se, recimo, što je jamstvo za slobodu veće u milijunima kuna, i pravosuđe ocjenjuje boljim. Što, treba li i napominjati, nije ni u kakvoj korelaciji.
“Vrlo često u javnosti posebno kad se radi o općoj neprofesionalnoj javnosti prisutno je razmišljanje da se osoba kojoj nije oduzeta sloboda tijekom trajanja kaznenog postupka nalazi u privilegiranom položaju i da bi takav njen status u stvari ukazivao da je mali stupanj izvjesnosti da joj krivnja uopće mogla biti dokazana”, komentar je koji bi sasvim dobro pristajao uz bilo koju od političkih afera posljednjih godina, od bivšeg premijera Ive Sanadera do zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, a preformuliran može se primijeniti i u slučaju Branimira Glavaša. No, tu je rečenicu prije svih tih afera još u studenome 2008. u svome stručnom radu o istražnom zatvoru ispisao prof. dr. sc. Ivo Josipović.
Dovoljno je spomenuti slučaj bivšeg premijera Ive Sanadera. Premda, i potpisnik je ovih redaka uvjeren da isključivo istražnom zatvoru trebamo zahvaliti što je naša parlamentarna demokracija obogaćena za nazočnost Marine Lovrić Merzel u saborskim klupama jer bi inače ona vjerojatno i dalje, jednako nevina, sa svojim savjetnicima osmišljavala metode prosperiteta u jednoj od najsiromašnijih županija. Ili, Željko Sabo, s obzirom da mu nije određen istražni zatvor, vjerojatno bi pravomoćnu osudu dočekao na funkciji gradonačelnika. Kao što su primjeri dvoje bivših SDP-ovih dužnosnika moralno opravdanje i politička snaga Milana Bandića da bude jedini gradonačelnik jedne europske metropole u zatvoru. Istražni zatvor je i od Branimira Glavaša, optuženog za ratni zločin, napravio žrtvu koja uspješno nanovo osvojenu formalnu presumpciju nevinosti pretvara u presumpciju krivnje pravosuđa i države, te svoj i politički kapital svoje stranke. S druge strane, zanimljivo je da su se pravni rašomoni događali baš u politički kapitalnim slučajevima. U takvim okolnostima malo tko riskira da bude percipiran kao nepopravljivi naivac tumačeći da je istražni zatvor iznimna mjera koju se pod strogo zakonski definiranim i sudski odvaganim uvjetima izriče baš ako se mora i ako se isto ne može postići nekom blažom mjerom. Osim onih koji uz pravne teoretičare, a osobito Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava, baš u svakoj odluci kao neizostavnu ističu frazu da istražni zatvor nije kazna niti se smije pretvoriti u kaznu, već iznimka. Nije lako sucima kad na desecima stranica elaboriraju pravna načela, ranije odluke i utvrđene standarde u odlukama ESLJP-a kako bi obrazložili zašto su nekoga zatvorili ili ga pustili da se brani sa slobode, a onda sav njihov uloženi trud – bez obzira koliko kvalitetan bio – netko lakonski ocijeni po prijekom političkom sudu koji se najčešće ravna po kriterijima simpatija.
Kao što su se suci našli na udaru kritika zbog proceduralno uistinu osebujnog slučaja Glavaš, tako se Ustavni sud našao na udaru kritika i kad je usvojio ustavnu tužbu Ive Sanadera 2011. U opsežnoj argumentaciji pozvavši se na praksu i odluke ESLJP-a, tada je upozorio na tzv. dinamički pristup kod procjene “dostatnosti” okolnosti temeljem kojih se određuje istražni zatvor tako da kod svake sljedeće odluke o njegovu produljenju više nisu dovoljni “stari” razlozi, koji s vremenom mogu izblijediti, nego je svako produljenje novo već zbog proteka vremena. Zatim, istaknuto je: “Cilj jamstva je osiguranje optuženikove prisutnosti, a ne naknada štete”, te je detaljno obrazloženo o čemu može, a o čemu ne smije ovisiti iznos jamstva. Za procjenu opasnosti od bijega nije relevantna samo težina predviđene kazne već i druge okolnosti, odnosno s protekom vremena ne može se isključivo time pravdati zadržavanje u pritvoru.
Kriteriji iz slučaja Sanader primijenjeni su i u odnosu na niz anonimnih pritvorenika, samo što medijima to nije bilo zanimljivo kao kad se s istom argumentacijom usvoji tužba kakvog moćnika. Nedavno je tako bez ikakve medijske pažnje ukinuto rješenje o pritvoru osumnjičenika jer Županijski sud u Puli u spornom rješenju nije dao mjerodavne i dostatne razloge da pri određivanju istražnog zatvora nije povrijeđeno načelo razmjernosti.
Roma su tretirali “kolektivno”
Krajem 2014. usvojena je ustavna tužba jednog od trojice pritvorenika zbog nasilja jer su tretirani, k tomu kao pripadnici romske manjine, “skupno” umjesto individualno, te su temeljem tih “kolektivnih” karakteristika cijenili i okolnosti za izricanje istražnog zatvora koji se s protekom vremena mora odražavati “u sve većoj snazi i ozbiljnosti razloga za njegovu daljnju opstojnost”. U tom se slučaju detaljno obrazlažu neka načela o kojima je bilo govora i u prošlog tjedna usvojenoj ustavnoj tužbi Milana Bandića.
I akterima iz afere Maestro, kojih se više malo tko prisjeća, Ustavni sud je usvojio tužbe napravivši svojevrsni rez u praksi izricanja pritvora zbog pukog razloga što osumnjičenika “nije lijepo vidjeti na slobodi”. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo protekom vremena više nije dovoljna da bi opravdala pritvor. ESLJP uz to što inzistira da razlozi za pritvor/istražni zatvor i dalje budu “relevantni i dostatni” traži i da tijela koja provode istragu pokažu pri tomu “osobitu marnost”. Recimo u slučaju Bandić to bi značilo da se ne razvlači saslušanje svjedoka, ili gomilaju istražne radnje samo kako bi ga se zadržalo u zatvoru. Nevenki Jurak usvojena je tužba na okolnost pritvaranja zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, Mihajlu Hrastovu jer mu je bio određen presudom koja nije javno objavljena, a Josipu Boljkovcu je temeljem standarda ESLJP-a pritvor ukinut jer nije bio određen “u skladu s postupkom propisanim zakonom”. Sloboda je u hrvatskoj sudskoj praksi i inače očito na sve većoj cijeni.
>>Bandić smije obnašati gradonačelničku dužnost, ali ne i komunicirati sa svjedocima
>>Smije preuzeti grad, ne i razgovarati sa svima?
Anarhija zakon!