Najviše volimo darove! Htio bih ovoga Božića ispod bora pronaći bager, pušku i komplet nindža – kazao je Josip.
– A ja bih htio pušku i strijelu! – ispalio je Ivan.
– Radujem se darovima, ali rijetko dobijem što poželim, već prihvatim ono što pod borom nađem. Tako sam, primjerice, dobio helikopter na daljinski i autić koji se penje po zidu. Obožavam kititi i bor – kazao je 12-godišnji Marko. Tako su nam, trčkarajući po kući i prebirući po ukrasima za bor, sinovi Terezije i Darka Kralja poručili što očekuju ovoga Božića, koji će biti prvi nakon što je njihov tata u rujnu, poslije osvajanja srebrne medalje na Paraolimpijskim igrama u Londonu, zaključio sjajnu sportsku karijeru.
Četiri mjeseca bez kugle
Dok je tijekom karijere puno vremena izostajao iz obitelji zbog treninga, natjecanja i drugih sportskih obveza, Božić je, kaže prvi hrvatski zlatni paraolimpijac i svjetski rekorder, uvijek morao biti rezerviran za obitelj.
– I ja i trener Ivančić tako smo htjeli. I kad je riječ o Božiću i Uskrsu. Puno se puta dogodilo da sam bio odsutan za svoj, dječji ili suprugin rođendan, ali za Božić nikada – kaže Kralj. Na Badnjak unose bor i kite ga, zajedno objeduju i odlaze na polnoćku, dodaje Terezija, a božićno jutro rezervirano je upravo za sinovima najomiljeniji dio Božića. Darove!
– No, probude se po nekoliko puta tijekom noći i odlaze vidjeti je li Isusek što donio pod bor. Božić je prekrasno vrijeme koje rezerviramo samo za nas petero. Igramo igrice, gledamo TV, pričamo i odmaramo se, dok su Ivanje i Nova godina rezervirani za druženje s prijateljima – kažu Darko i Terezija, koja se već prihvatila pečenja kolača, a i sinovi joj pomažu.
No, Božić 2002., odnosno onaj 2001., najradije bi zaboravili.
– Ja sam 2002. ostala bez muža, a Darko se 2001. razveo i ostao sam. To su bili najtužniji Božići. No, od 2003. bilježimo samo radost i želimo da tako i ostane – veselo će Terezija, sretna što je velik dio obveza, poput plaćanja računa, odvoženja djece u školu i sličnih ponovno preuzeo Darko. Kada su u pitanju božićne želje, skromni su i ističu da najviše priželjkuju mir, blagoslov i zdravlje.
– Svega drugoga će biti. Imamo sve što nam treba, djeca su zdrava, a i mi koliko-toliko. A najvažnije je da smo zajedno – domeće Darko.
Otkad je posljednji put držao kuglu u ruci, protekla su gotovo četiri mjeseca. Iako, kaže, još nije sasvim svjestan da je kugle i desetke medalja doista spremio u vitrinu, treninzi i natjecanja mu ne nedostaju. Uživa u svakom trenutku s obitelji, bez obzira na to što gotovo svaki tjedan ima pozive za okupljanja, gostovanja, pozive medija...
– Čini mi se kako još uvijek nisam svjestan težine svega što sam postigao. Kada prođem pokraj vitrine, najviše mi za oko zapne medalja iz Pekinga! Odmah proživim one trenutke kada sam Boga molio da hitnem još jedanput preko 14 metara, što se i dogodilo – sjetno će zlatni i srebrni paraolimpijac. Priznaje da je umoran od sporta, treninga, javnosti i da mu treba obiteljski mir i vrijeme bez obveza, koje vrlo rado provodi u svojoj Bambući, vikendici u obližnjem naselju Maloj Barni.
Njegova dirljiva životna priča u cijelosti je doprla do javnosti dokumentarnim filmom “Kralj” redatelja Dejana Aćimovića, koji je već obišao Hrvatsku i dio svijeta te pobrao visoke nagrade na filmskim festivalima.
Točka na “i”
– Nakon medalja film je stavio točku na “i” mene kao javne osobe. U njemu su ljudi vidjeli da ja ipak nisam ono što su zamišljali do tada, vidjeli su sasvim jedan drukčiji način života. Vidjevši rane, oblačenje proteza, štake i drugo, shvatili su da to nije Darko Kralj kojeg najčešće na natjecanjima vide u protezi i samostalnog u pokretu. Shvatili su da, kada ostanem unutar svoja četiri zida, postajem dijete kojemu su potrebna kolica i drugi oblici pomoći kako bih bio samostalan, kako bih se mogao brinuti o supruzi i djeci – povjerio se Kralj.
No, zaključuje da je beskrajno zahvalan Bogu na novoj šansi koja mu je dana 1991., na svemu dobrom što se poslije događalo te što je njegov život sada nakon sjajne karijere uplovio u mirne vode u kojima se može u potpunosti posvetiti obitelji.
