Kad je prije 17 godina kamera uhvatila skup esdepeovaca u Splitu i
zabilježila da strastveno i iskreno pjevaju u predvečerje agresije “
uvijek si mi draga bila, domovino moja mila, Jugoslavijo, Jugoslavijo”,
to smo primili sa zgražanjem. Frapirati se osobito nismo mogli jer je
bilo jasno da je jugonostalgija morala negdje izbiti premda je fenomen
bio u suprotnosti s elementarnim razumom.
Naime, jugoslavenski su tenkovi upravo kretali u napad na Hrvatsku!
Objektivno je nakon te pjesme bilo teško očekivati da esdepeovci dignu
ruku u zrak u trenutku izglasavanja neovisnosti. Pa se to, kako
povijest uči, i nije dogodilo! Ravno17 godina poslije, ovaj put u
središtu Zagreba, na Iblerovu trgu, u šatoru SDP-ova izbornog stožera,
slični šlageri na repertoaru. ”Od Vardara pa do Triglava”, “Po šumama i
gorama”, ”Druže Tito, mi ti se kunemo”! Ovaj put glas nisu pustili
rashodovani vremešni jugonostalgičari koji su i mirovinu dočekali u
poslu preziranja pojma hrvatske države, ovaj se put nisu za šankom
raskomotili besprijekorno izdresirani umirovljeni oficiri JNA.
Ovaj su put Titu i Jugoslaviji u čast pjevali mladi SDP-a! Mladi lavovi
na kojima počiva budućnost! Vide li je oni isključivo od Vardara pa do
Triglava? Da je Tito živ, ozaren bi ponovio vlastiti omiljeni slogan sa
sletova i štafeta da je sretna zemlja koja ima ovakvu mladost! SDP je,
naime, odabirom šlagera koji su se orili iz njegova izbornog stožera
opisao krug u ovih 17 godina. Od Vardara pa do Triglava i natrag!
Pjevanje tih pjesama 90-ih je bilo izraz nemirenja s raspadom
Jugoslavije, signal da hrvatska država i dalje nije njihova opcija pa
godinu dana poslije upravo esdepeovci ne dižu ruku za neovisnost. Bili
su konzekventni! Ali, od kuda jugonostalgija kod mladih esdepeovaca, od
kuda strast prema prostoru od Vardaru pa do Triglava? Što je njima taj
prostor? Čemu se oni kunu kad se drugu Titu kunu?
Ne smije se zaboraviti da je neobičan koncert na Iblerovu trgu prekinut
nakon policijske intervencije jer su stanari okolnih zgrada bili
izbezumljeni! Kakva je pedagogija te SDP-ove mladeži, kućna ili
stranačka, da u godinama kad se iskopavaju silna Titova stratišta po
Sloveniji ona kliče u izbornoj, dakle najsvečanijoj političkoj noći
upravo partijsku kletvu svih kletvi: “Druže Tito, mi ti se kunemo”? Zar
je i njima kao i njihovim prethodnicima iz one pijane splitske noći
glavna himna: ”Uvijek si mi draga bila, domovino moja mila,
Jugoslavijo, Jugoslavijo”?
Nije li Milanović nakon pobjede u stranci rekao da se oslonio upravo na
mladež SDP-a? Je li to ta mladež? Zamoljena za komentar ove sramote,
glasnogovornica SDP-a Gordana Grbić ustvrdila je da je “repertoar
pjesama koje su se pjevale bio raznovrstan, bilo je i 'Vile Velebita’ i
hrvatskih budnica. Kad se netko u tri sata ujutro uz pomoć alkohola
malo razmaše, ne znam je li to odmah za psihološko i politološko
razmatranje.
Ne treba iz svake malo življe atmosfere izvoditi povijesne zaključke”.
No, i u drugim strankama i u drugim društvima “ljudi se malo razmašu”,
ali Grbićka ne objašnjava kako to da se upravo iz SDP-ova šatora orilo
“Jugoslavijo, Jugoslavijo”. I prije 17 godina i danas! Kako to da baš u
SDP-u “življa atmosfera” dovede do toga da se kliče “Druže Tito, mi ti
se kunemo”?
I kako to da se iz pjevanja nekih drugih pjesama desetljećima upravo iz
društva Grbićkine mladosti izvlačilo materijala i za “psihološka i za
politološka razmatranja”, ali baš sad, sad kad se u šatoru SDP-a u srcu
Zagreba pjeva Titu i Jugoslaviji u čast, sad nije vrijeme za zaključke?
Što će biti s nama kad se s druge strane počnu oriti neke druge pjesme?
Sad je vrijeme za ta pitanja jer se sutra od baruta više ništa neće
vidjeti.
VRIJEME APSURDA
Od Vardara do Iblerova trga
