Posljednji pozdrav Velikom Vladimiru, vrataru Vladimiru Beari, čuvaru mreže sa sedam osvojenih prvenstava Jugoslavije i dva kupa (tri trofeja s Hajdukom, šest sa Crvenom zvezdom), dogodio se na utakmicama 1. HNL, donosi sportski tjednik Max!
Minutom šutnje, pa onda gromoglasnim aplauzom, oprostili su se ljubitelji nogometa, naročito navijači “bijelih” među kojima je danas malo onih koji su čudesnog vratara gledali na djelu. Beara je još za života postao mit, objektivno ipak kontroverzna legenda jer je njegova karijera ispunjena hvalama i slavama, ali i predbacivanjima, progonima, čak i proklinjanjima.
Pa i sada kad je otišao, kao i ranije, ima ih koji postavljaju pitanja: Je li on “naš” ili Srbin, je li bio glupi vlaj ili su mu taj imidž namjestili, je li baš bio proganjan ili je tražio novac, koliko je u duši bio hajdukovac, a koliko zvezdaš… No, jedno je sigurno: Beara je bio dobar čovjek. I naravno, jedan od najboljih svjetskih vratara svih vremena.
Beara je, budimo pošteni, nekim postupcima, naivnostima i nespretnostima, pogodovao različitim raspoloženjima navijača Hajduka. No sad ga u Poljudu slave, pa čak i pretjeruju kad pozovu na minutu šutnje za “Bearu kojemu je bila boja bila sve”. Jer, Beara je, zna se, osim za Hajduk branio i za Crvenu zvezdu.
Sa 15 godina u partizane
Beara je rođen 1928. u Zelovu kod Sinja, ali je bio i ostao splitsko dite u obitelji korpulentne majke Marije (uvijek odjevene na seljački način) i oca Jakova (a contrario, građanski nastrojenog) i s još dva brata (Ljubo i Sveto). Dakle, Vlade je s 15 godina otišao u partizane, bio je i kurir i borac, oduvijek odani navijač Hajduka koji je stjecajem okolnosti počeo braniti za juniore bijelih. I kad je trebao stati na vrata prve momčadi, kad mu je već rečeno, najavljeno da “sutra brani protiv beogradskog Metalca” na startu prvenstva 1947., u Splitu je osvanuo Branko Stinčić pa se Beara razočarao. No, poslije devet kola trener Ljubo Benčić ipak je ukazao povjerenje Beari.
Ali od tada pa do kraja karijere u Hajduku Beara je bio izložen i uvredama, brojnim ružnim vicevima. Na primjer, kad su ga pitali kako je to bilo prijeći ekvator, Beara je navodno odgovorio: “A to je isto kao kad se preskoči zidić”. Naravno, sve je to pogađalo Bearu, koji se više puta uvjerio da u klubu i ne drže toliko do njega. Jednom je Bernard Vukas dobio nagradu od 100.000 dinara, pa je to usput, možda i nehotice, rekao Beari kad je želio da njih dvojica plate ručak jednoj grupi uglednih navijača Hajduka u Beogradu.
“Kako ću platit’ kad nemam odakle”, rekao je Beara, koji je radio kao električar u Svjetlosti. A kad je saznao da je Vukas (Bajdo se zakleo na mrtvu majku da govori istinu) dobio novac, otišao je blagajniku Stipi Jeliću, koji ga je uvjeravao da ga “to Vukas dribla”. U to je vrijeme Božo Broketa, prvotimac Hajduka, onaj koji je topovskim udarcem u 88. minuti utakmice s Crvenom zvezdom donio pobjedu (2:1) i prvi naslov prvaka poslije Drugog svjetskog rata, tražio od uprave pomoć, kredit da kupi kuhinju, jer se upravo oženio. A dotični Jelić mu je rekao: “Nema u blagajni cente, Beara je opustošio”.
Beara se vjenčao s Boricom Jonjić, sestrom partizanskog heroja Ante, ali drugi joj je brat bio u ustašama. Ona je bila u zatvoru jer je na vrh Marjana s još nekim istomišljenicima postavila hrvatski barjak. No, Borica i Vlado ipak su otišli za Beograd i to je bio, za splitske okvire, strašan, neoprostiv grijeh. Hajduk je u to vrijeme objavio posebno izdanje klupskoga glasila posvećenog odlasku Beare.
Foto: Nino Strmotić/PIXSELL
Situacija je bila još dramatičnija jer je Hajduk kao prvak dobio pravo sudjelovanja u Srednjeuropskom kupu, jedinom te vrste, i to protiv prvaka Mađarske Vörös Loboga i u prvoj utakmici u Budimpešti izgubio sa 6:0 (u uzvratu u Splitu 3:2 za Hajduk). Taj poraz natjerao je Nogometni savez Jugoslavije na nepoštenu rabotu: umjesto prvaka Hajduka, u premijernom Kupu prvaka delegiran je, zamislite, petoplasirani Partizan!
Zanimljivo je da je Beara stalno prijetio da će napustiti Hajduk. Ali čak i kad ga je na sinjskom aerodromu vidio Vojko Andrijašević, jedan od glavnih ljudi bijelih (bio je on i Vukasov šurjak, oženili su se dvjema sestrama), on nije vjerovao da će slavni vratar ostvariti svoju zamisao.
Izgubio prvu suprugu i sina
Čelnici Hajduka tražili su da im ovi iz Zvezde omoguće susret s Bearom, ali im nisu izašli ususret. Dapače, pojačanje su skrivali u hotelu na Avali, kasnije i po Šumadiji od straha da Bearu ne nađu navijači bijelih. Beara je dobio pravo nastupa za osam dana u kupu, a poslije šest mjeseci počeo je braniti i u prvenstvu. S tim što nikad nije htio braniti u Splitu.
Poslije pet godina u dresu Zvezde Beara je želio u inozemstvo, ali ga klub nije puštao. I onda je zapalio na Brijune, ondje ga je na opće čuđenje primio - Tito!
– Požalio sam mu se, bili su tu i Edvard Kardelj i Mika Tripalo, maršal mi je rekao da u deset primjeraka napišem molbu, tražio je od Mike da to riješi i tako sam dobio dozvolu za odlazak u inozemstvo – rekao je Beara.
Kad se Hrvatska osamostalila, bilo ih je koji su Bearu tretirali kao Srbina, premda se on pri svakom popisu stanovništva predstavljao kao Hrvat. Mnogima je smetala njegova pravoslavna vjera pa su se na sprovodu u Splitu čak čudili kako je pokopan po katoličkom obredu (bila su tri svećenika). Na posljednjem oproštaju na groblju želio je govoriti i Vladica Popović, suigrač iz Crvene zvezde, bivši reprezentativac, ali mu to nije dopušteno (“nećemo mi mišat’ Hajduk i Zvezdu”, poručeno je Popoviću).
Na komemoraciji na stadionu Hajduka neprilična je bila natuknica Vinka Radovanija, predsjednika skupštine dioničara, inače odvjetnika, koji u pravilu ispraća pokojnike iz Hajdukove obitelji. U govoru je rekao da je “šjor Vlado otišao u nebo kod Frane i Bajde”, pa će oni tamo “osvojiti Ligu prvaka ako im suci ne budu sudili kako sada sude Hajduku”.
Inače, Beara je obiteljski doživio teške udarce, jer mu je umrla supruga Borica, a onda u 33. godini i sin Predrag. Našao je ljubav u drugoj supruzi Jadranki, koja ga je pazila i njegovala, pa se može reći da je posljednjih nekoliko godina, od prvog lakšeg moždanog udara, proživio baš zahvaljujući njezinoj skrbi.
I kaj sad spominjate zvezdu u zvezdi, uopce nema veze sa....