Ne ići malen ispod zvijezda, obaveza je svih nas. Tako je svoju novogodišnju poruku završio predsjednik Ivo Josipović i to nije bilo prvi put da je posegnuo za neprolaznim stihom iz Opomene Antuna Branka Šimića.
Pjesma je objavljena 1920. u zbirci Preobraženja. Četiri slobodna stiha kao četiri jednostavne rečenice završavaju s četiri uskličnika: “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!”
Lijepo je čuti poeziju u govoru političara. Lijepo je da nove generacije đaka koji su Šimićevu Opomenu čitali kao školsku lektiru čuju da još netko u ovoj zemlji mari za stihove.
S druge strane, kad stihovi poteku iz usta političara čovjek koji se Šimićevom Opomenom osjeća osobno opomenut i prozvan može postati sumnjičav: hoće li pjesnikove riječi pogled i korak govornika i slušatelja uzdići k zvijezdama, ili će sami stihovi završiti na podu među ostalim već oglodanim floskulama? Onima koji vjeruju u snagu riječi, a to bismo valjda morali biti i svi mi koji od riječi živimo, valja se nadati da svaka politizacija poezije uvijek pomalo djeluje i u drugom smjeru kao poetizacija politike.
U kampanju sa stihovima
Šimićeva je Opomena u svakom slučaju upućena i onome tko je izgovara. Pjesnikov poziv da se ne bude malen ispod zvijezda predsjednik Josipović je izrekao kao građansku obavezu i dobro je što je to učinio na način koji i njega samog obavezuje.
Ta pjesnička misao ima potencijal da bude glavna poruka i vrijednosni temelj čitave jedne nove predizborne kampanje. Nešto tako lijepo, vrijedno, plemenito, uzvišeno, a k tomu već upisano u našu pamet i srca, ne bi smislila nijedna PR agencija. Ali, prije nego hodati veliki pod zvijezdama, građani će od predsjednika Josipovića s pravom očekivati da položi račun i za onu moćnu riječ s kojom je osvojio prvi mandat. Pitat će ga što je s novom pravednošću na koju smo također svi bili pozvani:
“Jer temelj pravde uvijek smo mi sami, jer je svatko od nas taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost. Zato, ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu! Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje, pravednije društvo, društvo u kojem svaki građanin ima jednaka prava i jednaku šansu da se školuje, zaposli, zarađuje toliko da od toga njegova ili njezina cijela obitelj može pristojno živjeti, pravo da ima državu koja poštuje i štiti ljudska i druga prava svih svojih građana.”
Na kraju inauguracijskog govora u veljači 2010. predsjednik Josipović dao je i jedno veliko i važno obećanje: “U borbi za pravednost ja ću kao predsjednik Republike Hrvatske i kao njezin građanin biti prvi i nikada se neću umoriti. To vam obećajem!”
Ako riječi išta znače, tražeći još jednom povjerenje građana, predsjednik Josipović morat će najprije sam sebi iskreno i pošteno odgovoriti u kolikoj je mjeri ispunio to obećanje, a potom će vrlo pažljivo i ponizno morati saslušati i što mu o tome imaju reći građani, birači, ljudi. Nitko, a ponajmanje čovjek na vrhu bilo koje hijerarhije, ne može hodati velik pod zvijezdama ako ne zna prignuti glavu, pogled, uho i srce do svakog čovjeka.
Iz iskustva znam da Ivi Josipoviću barem slušanje svih ljudi koje sretne nije problem. Ali, pogledi i pažnja svih nas kao društva, naše javnosti, vrlo se rijetko uzdižu prema zvijezdama i prema toj vrsti veličine na koju nas poziva Šimićeva Opomena.
Ne zasipa nas čak ni prah, nego blato svakojakih niskosti, ispraznosti, površnosti i pohlepe u kojem vrvi od svakovrsne sitneži i klateži. Teško da možemo ići veliki pod zvijezdama pogleda prikovanog u sve to prolazno i nebitno. Svi kojima je do toga stalo, a predsjednik osobito jer ga se još uvijek sluša, moraju više i češće govoriti o onima prije nas i o onima koji danas među nama idu veliki pod zvijezdama saginjući se prema ljudima.
Nikada neću zaboraviti prizor iz dirigentske garderobe Lisinskog nakon jedne izvedbe Beethovenove Devete simfonije pod ravnanjem maestra Milana Horvata. Pred velikog sam dirigenta doveo svog nećaka, tada malog dječaka koji je izdržljivo i sabrano odslušao kolosalnu simfoniju i sve njene zvjezdane vrtloge. Velik i visok čovjek u fraku smjesta se sagnuo, upro pronicljiv pogled i dugačak tanki kažiprst u dječaka i naredio mu: “Hajde ponovi ovaj ton” i zapjevao “aaaaaa”. Dječja usta raširila su se još više nego oči i iz njih je izašao savršeno intoniran isti ton. Meni sličan eksperiment s nećakom nikada nije uspio, ali veliki je maestro ozbiljno i razdragano izrekao sud: “Mali ima savršen sluh”.
Opomena i Josipoviću
Ta mala draga osobna uspomena u skladu je sa sjećanjem koje sam nakon tužne vijesti o smrti maestra Horvata dobio od glazbenika Radovana Lorkovića, čija je majka Melita Lorković bila Horvatova profesorica klavira.
“Iako je bio zvijezda nije bio umišljen, a znao je i kritizirati nečiji kompleks superiornosti. Njegova inteligencija jurista ga je obranila od preuzetnosti, nije se postavljao na pijedestal ‘Velikog dirigenta’, a imao je sposobnost konvenciju spojiti s inspiracijom i erudicijom. Bio je drag.”
Velik i drag, te se riječi neprestano ponavljaju u sjećanjima na maestra Horvata čiji se zadnji zemaljski dah vinuo k zvijezdama baš nekako s posljednjim notama bečkog Novogodišnjeg koncerta. Umro je u Innsbrucku, ispod visokih planina koje je volio, po kojima se kao strastveni alpinist penjao i u kojima se potkraj života i nastanio. Neka se nitko u Hrvatskoj ne uvrijedi ako se ovih dana čuje da je maestrova posljednja želja možda bila da mu prah raspu upravo s tih planina pod tim zvijezdama. On je ionako već prešao sav u zvijezde, kamo je i za života često zalazio kroz glazbu.
U vezi sluha onog dječaka nije pogriješio, barem onog unutarnjeg. On danas studira na istom fakultetu na kojem je svojedobno i Milan Horvat doktorirao pravo, a iznutra ga prži sluh za poeziju, poziv i poriv da se ne bude malen ispod zvijezda. I u tome nije sam. U ovom vremenu i svijetu koji se ponaša kao da ljepota i veličina oko nas rastu tek tako, same od sebe, lijepo je poznavati mlade ljude koji su, na primjer, sasvim ozbiljno zabrinuti hoće li Hrvatska 2014. godine znati kako treba obilježiti obljetnicu Hrvatske mlade lirike, slavne, prije sto godina objavljene zbirke. I zato, gospodine Predsjedniče, doista pazite da ne idete maleni ispod zvijezda. Poezija je ozbiljna stvar, a zvijezde cilj još dalji i viši nego san o pravednosti.
