Imaju li Angola, Mozambik i Južnoafrička Republika literarnog potencijala? Što se tiče JAR-a, pitanje je suvišno jer svi smo čitali nobelovca Coetzea. No, što znamo o literaturi Angole i Mozambika?
Tko, pak, pročita poetičan i čitak, ali ne i plitak roman angolskog pisca i novinara Joséa Eduarda Agualusa “Žene mojega oca”, koji je objavila Meandarmedia, dobit će potpuno nov i svjež pogled na afričke zemlje kao što su Angola i Mozambik. I na afričku kulturu koja ima ogromne potencijale koji se ne iscrpljuju samo u ritmičnoj i zanosnoj glazbi koju je etnoworld pokret učinio svjetski poznatom.
Agualuso, kojeg je na hrvatski prevela Tatjana Tarbuk, u “Ženama mojega oca” predstavlja se kao nadaren pisac sposoban napisati razvedenu radnju o lijepoj Laurentini koja s više partnera u više afričkih zemalja traga za svojim biološkim roditeljima. Njena potraga je na mahove trilerska, ima tu i postkolonijalnih i erotskih predrasuda i klišeja, ali i jako puno glazbenih motiva jer je njen mogući otac slavni glazbenik i veliki afrički Valentino - Faustino Manso. No, je li Faustino, čije je ime više nego simbolično, doista sveafrički rasplodni bik ili samo talentirani glazbenik koji preferira neku vrstu nostalgičnog etnojazza, pisac otkriva vrlo minuciozno i oprezno. “Žene mojega oca” roman je otmjene erotike i razorne tuge.