Plenković i Milanović otvaraju lift u Svetoj Nedelji. Ulaze u lift koji postaje vremenski stroj, koji ih vodi na put ka kralju Tomislavu, Mariji Jurić Zagorki, Tesli, Vili vuku i hajduku u jednoj osobi, a sve kako bi se domogli paketa mjera za spas Hrvatske. To je najdoslovniji opis predstave "Tvrda kohabitacija", čiju smo premijeru, u produkciji Kazališta Lutonjica Toporko, vidjeli u Vidri.
Najave predstave, zapravo dobar PR, obećavale su dobru predizbornu zabavu u kazalištu na temu sveprisutnih vodećih ljudi države, ali nismo vidjeli ništa od obećanog. Autori teksta Vid Barić i Filip Rutić držali su se čistog stereotipa, svega onog što smo se od tog dvojica naslušali i nagledali, a osobe iz hrvatske povijesti sveli su na obične karikature. Točno tako karikaturalno predstavu je režirao Dražen Krešić, očito uvjeren da će publika suočena s nekoliko Thompsonovih stihova na putu za spas umrijeti od smijeha. Ljuto se prevario.
U konačnici "Tvrda kohabitacija" nije nimalo smiješna i zabavna predstava. Njena satira ne postoji ni u pokušaju, iako je sama ideja, pokušaj da premijer Plenković i predsjednik Milanović postanu prijatelji, nudila vrlo potentne mogućnosti za satiru najubojitije vrste, one koja bi u superizbornoj godini jamčila velik broj gledatelja. No, za satirično misliti politiku ipak treba mnogo više od jedne (upitne) ideje, koja već u prvom dijelu predstave, s pojavom kralja Tomislava, odlazi u propast, dok svaki sljedeći lik, Tesla posebice, igra na kartu lude povijesti lude zemlje.
Zanimljivo je pri tome da ova predstava ima scenografa Mateja Kniewalda, a on pak ima i asistenta; sve to za dva crna taburea na crnoj sceni i bijelu kutiju od šperploče koja "glumi" lift. Ako je i od nezavisnog kazališta, ipak je previše. I to u 2024. godini. Ceh ambicije bez pokrića su, kao i uvijek, platili glumci. Domagoj Ivanković (kao Plenković) i Domagoj Janković (kao Milanović) imaju svojih svijetlih trenutaka, a s tekstom koji im je bio na raspolaganju i to je mnogo. Niku Ivančić i Lovru Kondžu bilo je teško gledati u besmislenoj karikaturalnosti likova koje su igrali, za što su ti glumci najmanje krivi.
