Francuska feministica, filozofkinja i spisateljica Simone de Beauvoir rođena je na današnji dan, 9. siječnja 1908. u Parizu. Bila je i osporavana i vrijeđana (govorili su joj da je nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena...), ali i slavna. Kako zbog svojih djela tako i zbog burne veze sa Jean-Paulom Sartreom. On ju je prosio, ali nikada nije pristala udati se, nikada nisu ni živjeli zajedno, bili su u otvorenoj vezi u kojoj su oboma bile dopuštene i druge ljubavne veze. Beauvoir je održavala prolazne odnose s drugim muškarcima jer Sartre je nije mogao fizički zadovoljiti, ali ljubovala je i s učenicama pa joj je neko vrijeme bio zabranjen rad u francuskim školama i na fakultetima. Nikad nije postala majka i zbog toga nije žalila. U intervjuu za Paris Review 1965. kazala je: "Ja nikome ne zavidim, savršeno sam zadovoljna svojim životom, održala sam sva svoja obećanja i, da živim svoj život ponovno, ne bih ništa napravila drukčije."
Odrasla je u bogatoj obitelji. Majka joj je bila rigidna katolkinja pa je mala Simone u djetinjstvu razmišljala o odlasku u samostan, ali s 14 godina doživjela je krizu vjere i odbacila je, negirala postojanje Boga i proglasila se ateisticom. Nakon što je diplomirala matematiku i filozofiju, postala je tek deveta žena u povijesti koja je položila državni ispit iz filozofije na Sorboni, u dobi od samo 21 godine. Tijekom okupacije Francuske 1943. objavljeno je njezino prvo književno djelo, roman "Gošća".
Slijedi i prvi filozofski esej "Pyrrhus et Cinéas", a u tom razdoblju, koje je nazvala moralnim periodom svog stvaralaštva, nastao je i roman "Svi ljudi su smrtni" te drama "Beskorisna usta". No nikada ništa nije postalo slavnije od "Drugog spola" – djela u kojem inaugurira feminističko iščitavanje svijeta. Napisala ga je 1949., a najbolje ga opisuje njezina maksima: "Ženom se ne rađa. Ženom se postaje." U njemu analizira položaj žena tijekom povijesti na fiziološkoj (biološkoj), psihološkoj i intelektualnoj razini te pokazuje da su u odnosu na muškarca one bile ono ontološko i lingvističko "drugo" te time opresirane. Djelo je napisala neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad su žene u Francuskoj tek dobile pravo glasa, nešto svakodnevno poput kontracepcije legalizirano je tek 1967., a pobačaj pak 1975., uz ostalo zahvaljujući "peticiji 343" kojom su 343 žene javno potpisale da su napravile abortus, čemu se pridružila i Beauvoir premda se znalo da nikad nije bila trudna.
Sa Sartreom je od 1929. do njegove smrti 1980. održavala partnerski, ne izričito seksualan, ali intenzivno intelektualan odnos. Taj "power couple" 20. stoljeća upoznao se, naime, polažući prestižni profesorski ispit iz filozofije (L'agrégation). De Beauvoir je s 21 godinom postala najmlađa osoba koja je ikada položila taj ispit, no za dlaku joj je izbjeglo prvo mjesto, na koje je zasjeo upravo Sartre. Družili su se njih dvoje i sa samom kremom europskog društva, Camusom, Lacanom, Picassom, sunčali se s Che Guevarom i Fidelom Castrom na kubanskim plažama. Pri tome nisu marili za higijenu, zanimao ih je samo intelekt.
Buru je de Beauvoir, osim svojim ljubavnikom i djelima, podizala i biseksualnošću i brojnim vezama sa svojim studentima i studenticama. Navodno je zavodila čak i svoje maloljetne učenice koje bi, pričalo se, prosljeđivala i Sartreu – velikom ljubitelju djevica. No o tom potom.
Doduše, i svoju pravnu nasljednicu, koju je nazivala i "svojom reinkarnacijom", upoznala je kada joj bilo 57, dok je mladoj Sylvie Le Bon bilo samo 17 godina. Iako su gotovo sigurno bile u ljubavnoj vezi, De Beauvoir ju je legalno posvojila 1980. i oporučno joj ostavila sva prava na svoja književna djela! Zahvaljujući Le Bon 2021. objavljena je i knjiga De Beauvoir, na hrvatski prevedena kao "Nerazdvojne", i u izdanju Hene, koja je 2020. prvi put uopće bila objavljena u Francuskoj, dakle 66 godina nakon što ju je Beauvoir napisala. Le Bon ju je odlučila objaviti unatoč primjedbama pomajke da rukopisu nedostaje ozbiljnosti i da ne drži čitateljevu pažnju. Takav zaključak zacijelo je te 1954., kada je napisala "Nerazdvojne", Beauvoir donijela obeshrabrena kritikom Jean-Paula Sartrea koji je rukopis pročitao i ocijenio ga krajnje nezanimljivim. Istina je ipak potpuno drukčija, u pitanju je silno zanimljiva autobiografska proza koja baca novo svjetlo na godine odrastanja Simone de Beauvoir. Riječ je o kratkoj i dirljivoj ispovijedi o prijateljstvu dviju buntovnih djevojaka – Sylvie (Simone de Beauvoir) i Andrée (Élisabeth Zaza Lacoin) koje su nakon prvog susreta u školskoj klupi kao 19-godišnjakinje postale nerazdvojne sve do Zazine tragične smrti od encefalitisa u 21. godini.
Roman daje živ uvid u društvene prilike i konvencionalni okvir tog doba i nedvosmisleno ocrtava buntovnu narav De Beauvoir zbog koje se uporno borila protiv banalnosti i dogmi (opisano prijateljstvo na trenutke podsjeća na ono između Lile i Elene kod Elene Ferrante, nap. a.). Snažni osjećaji De Beauvoir prema Zazi bili su ujedno i početak njezina političkog obrazovanja. U vrijeme dok su zajedno pohađale školu žene su bile tjerane u prisilne brakove i društveno odgajane da kao svrhu svojeg postojanja prihvate uglavnom opsluživanje potreba svojih budućih muževa i djece. Njih dvije imale su više intelektualne ciljeve. Dugi razgovori Andrée i Sylvie o vlasništvu, pravdi i jednakosti prava revolucija su u vrijeme kada su djevojke i žene poticane da svoje misli zadrže isključivo za sebe.
Pročitavši "Nerazdvojne", možda je lakše pogoditi što se Sartreu nije svidjelo u tom djelu – možda činjenica da on nije prvi koji je utjecao na formiranje buntovnih feminističkih ideja kod mlade Beauvoir? Prije njega bila je Zaza. Osim toga, Sartreu, tih 50-ih godina kada je djelo napisano, sve više politički angažiranom i zanesenom marksizmom, zacijelo je u noveli smetala i ta opisana čežnja i bol te neslaganje s društvenim normama dviju francuskih djevojaka iz visoke građanske klase.
Dugi niz godina Beauvoir je odgovarala svojim poklonicima na pisma, bila im je nešto poput seksualnog i ljubavnog terapeuta, a sva pisma brižno je čuvala. Kada je 1986. preminula od posljedica upale pluća, pisma su i dalje nastavila stizati na njezin grob na Montparnasseu gdje je pokopana do Sartrea.
