Glavni razlog odgode objave romana bila je moja nesigurnost – kaže Ivo Balenović, autor hit romana “Metastaze” čiji je novi roman “Ljudožder vegetarijanac” trebao izaći još prije godinu dana, ali je objavljivanje iznenada odgođeno. Tada se kao jedan od glavnih razloga navodio pritisak iz liječničkih krugova da roman ne bude objavljen jer je tema krimića o liječničkoj mafiji smještena u milje koji Balenović kao ginekolog jako dobro poznaje.

– Malo je sve to ispalo prenapuhano. Osim znatiželje nije bilo pritisaka iz liječničkih krugova. Na kraju krajeva, nitko nije pročitao roman. Da sam pisao o pokvarenom policajcu ili psihički poremećenom oficiru, ne bih pobudio toliki interes jer o toj je temi napisano već puno knjiga i snimljeno filmova. Moram priznati da su mi te neke knjige i filmovi poslužili kao inspiracija. Ovdje se diram nečega što je kod nas još uvijek tabu tema. Možda je sve to i dobro za roman. Dugo sam preispitivao samoga sebe i shvatio da ljudi kojima sam vjerovao ne znaju povući granicu kada sam ja u pitanju, a jako dobro znaju brinuti se za sebe i svoje interese.

Što se dogodilo?

– Sve ono čega sam se bojao i zbog čega sam bježao od javnosti dogodilo mi se na najgori način, i to od onih od kojih sam to najmanje očekivao. Ružno je što su me iskoristili za svoju samopromociju. Odlučio sam izdati roman tek kad sam dobio podršku onih koji su bili uz mene u teškom i mučnom periodu mog života. Ali to su moje privatne stvari, o čemu ne bih htio govoriti u javnosti.

Općepoznati problemi

Mislite da se netko može pronaći u romanu?

– Roman je fikcija iako pišem o općepoznatim stvarima o kojima sam više doznao iz novina nego osobnog iskustva. Tu se radi o korupciji, krivotvorenju nalaza, ilegalnoj transplantaciji organa, švercu droge, borbama pasa i ostalim kriminalnim poslovima. Glavni lik je jedan moralno izopačeni, narcisoidno poremećeni liječnik koji se odavno pozdravio s Hipokratovom zakletvom i ne preza ni pred čime ne bi li ostvario svoje ciljeve, a to su novac i moć; ono čemu teži većina u današnjem društvu, a to svakako više nije fikcija. Mislim da se nitko ne može u njemu prepoznati, a ako se tko i prepozna, to je njegov problem. Vjerujem da će se većina liječnika prepoznati u onim likovima koji savjesno i marljivo rade svoj posao i brinu se za dobrobit pacijenata i struke.

Je li drugi roman nastao iz potrebe za pisanjem ili jer se nekako očekivalo da nastavite pisati?

– Pisanje doživljavam kao razonodu, ali i potrebu. Nakon sporta ono mi je najbolji način opuštanja. Jednostavno moram nekako artikulirati dio sebe, progovoriti o nekim stvarima, iznijeti svoj stav, a pisanje je najbolji način. Po prirodi sam introvertiran i ne pričam puno, stoga je možda baš pisanje neki ventil da izbacim ono što ključa u meni. Tada sjednem i sve to napišem. Ne razmišljam o tome i ne bih znao odgovoriti doživljavam li sebe kao pisca, jer ne znam da li ću napisati još deset romana ili više nijedan.

Kako to da ste nastavili pisati pod pseudonimom Alen Bović, premda je vaš identitet razotkriven?

– Učinilo mi se logičnim da nastavim pisati pod pseudonimom. Možda time pokušavam još zadržati malen dio diskrecije. Ipak, kad sve zbrojim i oduzmem, mislim da sam bio mirniji u anonimnosti.

Mala remek-djela

Jeste li zadovoljni filmskom i kazališnom ekranizacijom “Metastaza”?

– Iako su nastali prema istom predlošku, film i predstava svaki su na svoj način mala remek-djela. Slični, a ipak toliko različiti. Svaki na svoj način. Mislim da su i Boris Svrtan i Branko Schmidt izvukli ono najbolje iz romana. Ja sam prezadovoljan i filmom i predstavom. Tu svakako trebam spomenuti Ognjena Sviličića koji je napisao scenarij za film i izvukao Branka i mene iz labirinta u koji smo upali.