JESEN, 2002. Otjerana sam iz Splita, iz Mrduše Donje.

Uredno. Nije mi produžen mandat.

*

Vlakom putujem za sjever. Napuštam svoj rodni grad. Više se neću vratiti. Umjesto grobova majke i oca na Lovrincu, posjećivat ću grob djeda i bake u Mokošici. Osjećam se ravnodušno, pomalo zgađeno, ali i smireno. završava, završava napokon to jebeno beskorisno mučenje. Uživam u blagom treskanju vlaka. Koji je iz prošlog stoljeća.

Treskam se i treskaju mi se pred očima sekvence iz djetinjstva u Splitu: baka Tartaglia vodi me kao malu curicu u Meštrovićevu galeriju na Mejama i ponavlja i plače:

– Zapamti to, ovu Galeriju osnovao je Ivo Tartaglia, moj brat Ivo, tvoj barba Gino …

Pamtim samo kako sam se u Galeriji bojala slika tako velikog formata. Bojala sam se da će pasti na mene i progutati me anđeli , zmajevi i bogovi. Baka je imala svoju priču:

Ivo je bio dva puta gradonačelnik Splita, između dva rata, i bio je podban Hrvatske u vrijeme Cvet – ković – Maček. Zapamti to, to moraš znati i kada budeš velika .

– A zašto? pitala sam baku.

Kada sam puno godina kasnije gledala prvu epizodu serije „Velo misto“ zvala me na telefon mama iz Splita.

Gledaš li Smojinu seriju?

Upravo.

Taj gradonačelnik kojeg glumi Boris Buzančić, to je u stvarnosti bio tvoj barba Gino, onaj barba kojeg si kao curica pomno slušala kada ti je pričao priče.

Sjećam se barba Gine. Igrao se sa mnom lovice, moglo mi je biti tri godine, igrali smo se između velikih stolova od orahovine i mahagonija, između svijećnjaka i kineskih i japanskih vaza. Osjećala sam se manjom od makova zrna. Pričao mi je priče iz grčke mitologije. Uživala sam. Posjetio me s tetom Eleonorom, njegovom ženom, kada sam imala upalu grla i krv mi je curila iz nosa. Bila sam uvjerena kako mi se ukazala vila iz bajke sva u svili i kadifi.

Ja ću biti teta Eeonora, rekla sam mami.

Teta mi je poklonila jedan od svojih desetak prstenova što ih je nosila na ruci. Smaragd. I danas kada ga stavim na mali prst, ulazim u bajku.

*

Ivo Tartaglia, moj ujak i gradonačelnik Splita dao je sagraditi i organizirati brojne kulturne institucije u gradu. Tartaglia je bolovao od angine pectoris. Komunisti su ga priveli u Lepoglavu 1948. godine.

Nekoliko puta uzastopce tjerali su ga iz tople kade, golog, vani na snijeg, u noći. Objavili su da je umro prirodnom smrću. Tada je prirodnom smrću umrla i kultura grada i sam grad. Divljaci su preuzeli vlast u Splitu . Najprije su prisvojili Tartaglino bogatstvo stečeno radom i nasljedstvom, opljačkali su ga. Ali učinili su i više od toga. Mrzili su i uništili njegovu ljubav za kiparstvo Ivana Meštrovića, njegov užitak u poslovima prava, filozofije, umjetnosti i kulture.

HDZ-ove horde

Onda se idućih desetljeća polako, strpljivo, pomalo, vraćala kultura gradu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, gradonačelnik je bio Jakša Miličić. A taj je razumijevao stvari po dubini to jest razumijevao je da grad bez kulture može samo izumirati. Uz osnivanje Mediteranskih igara, žestoko je pojačao i ponovno razvio sve gradske kulturne institucije. Split je bio u visokom usponu kada je započeo domovinski rat.

Nakon rata, opet su se sjurile horde. Preuzele vlast, i dalje nadiru... divljaci i novcolizci. Mene su istjerali Luka Podrug , Dujomir Marasović , Petar Krolo, Petar Selem i Milan Štrljić... Oni žele vidjeti sami sebe i svoje klonove na raznim izvršnim pozicijama. U Splitu se zabranjuje mišljenje , kreacija, kultura. Gube se tragovi urbane uljudbe. Utiru se putovi kerumizaciji, nevenkalizaciji... Dioklecijana će smijeniti Neron, s vatrom ili bez nje, svejedno. U vrijeme kada sam tamo vodila teatar, obavljen je zadatak pripreme Kerumova dolaska, uredno i do kraja. Javno ili tajno, splitski ili zagrebački, zadatak su izvršili „ znalci“. Obavio ga je HDZ. Ista vrsta ljudi sljuštila se na Dioklecijanov grad, kao i u vrijeme barba Gina. Sada samo još govore da su oni Hrvati, a da mi drugi nismo. Znam, odrasla sam, povijest se ponavlja. Moja baka je imala pravo kada mi je rekla neka pamtim. Ali ovaj put, bojim se tog iskoraka iz jezgre splitskog bića, iz njegove gradske jezgre, bojim se da će taj iskorak, biti doslovce ubojit.

Doduše, postoji i ono – drugo, drugačije. U Splitu i danas stvaraju, pišu i žive Miroslav Radman, Renato Baretić, Boris Dežulović, Predrag Lučić, Ante Tomić, Jurica Pavičić... slika Vladimir Davidenko, radi Joško Belamarić, glumi Zoja Odak, dirigira Nikša Bareza... rockaju TBF-ovci, pjeva Giboni...

I svi oni koji ih čitaju , slušaju, gledaju. Svi su oni u gradu, živi živcati.

Split dakle još nekako postoji. Postoji u fragmentima, postoji kao ulomci od grada. Nasuprot njih u akciji je većina. Koja razara. To su vlast i uz njih mnoštvo uguznika, klimaroša, kompromisera, ljigavaca. Dva suprotstavljena Splita. Može li tu bilo tko pobijediti , ili će svi biti poraženi? Hoće li se povijest grada vrtjeti i dalje u istim krugovima, u usponima i padovima kao i do sada? Ili će gradskost Splita jednostavno izumrijeti?

*

Vlak klopoće, uljuljkuje me. U omaglici, u polusnu, pojavljuje se historicistički ormar za knjige u biblioteci Klasične gimnazije u Splitu. Do njega uščuvani glasovir u baletnoj školi Ane Roje. Sfinga na Peristilu. Gledala sam mamu kada je otvorila 1. Splitsko ljeto kao Sofoklova „Antigona“. Mama je stajala pored sfinge. Zvala se Maria Danira.

Vidim nepregledne bukete cvijeća koje su mamu očekivali nakon premijera u splitskom teatru. Prva sam ih skupljala, jedva sam ih mogla skupiti u tim dječjim rukicama, ali htjela sam sve, sve bukete. Pobjegla bih tati iz gledališta da ulovim pljesak onih koji čekaju mamu. Moju lijepu mamu. Vidim zrcala i stropni luster s bezbroj žarulja u kazališnom foayeu. Prisluškivala sam razgovore mame i tate s Krunom Prijateljem ili Kalmanom Mesarićem. Važno sam ponavljala njihove riječi. Koje nisam razumijevala. Vidim kako pravim scene u Francuskom serklu u Marmontovoj ulici, slabo učim francuski, ali zato uvijek recitiram pjesmice na predstavama za roditelje. Pjevam u crvenoj haljinici i lakiranim cipelicama:

Frere Jacques, Frere Jacques

Dormes – vous ? Dormes – vous?

Sonnes les matines

Sonnes les matines

Ding Dang Dong

Ding Dang Dong

Uh , a koliko me tek privlačio odvjetnički ured moga oca, dr. Zdravka Birimiše, iza hotela Bellevue, na Rivi. Imala sam valjda šest godina i smjestila bih se uz pisaću mašinu kao da sam tatina pomoćnica. Glumila sam kako prepisujem neke spise na mašini. Još nisam znala dobro čitati. Po mašini sam svom snagom udarala prstićem. Slušala sam pomno razgovor između tate i njegovih klijenata. Razumijevala sam kako žene plaču zato što ih muž napušta. A muškarce nisam. Oni su cvilili ovako:

Politički gonjeni

„Doture, doture moj, to nije čovik, to je divjak, to je primitivac...“ Nisam znala što znače te riječi, nisam znala kako ih politički gone. Ali riječi čujem i danas. Zvone , odzvanjaju. Tata je ubrzavao, skraćivao, žurio. Kada bi svi izišli iz ureda, izveo bi me u šetnju splitskom rivom. Držala sam ga za ruku. Tatu su stari ljudi pozdravljali s naklonom, skidali bi šešir. Gledam sebe malu u modroj haljinici od velura kako se ponašam kao da sam tatina žena. Hej, gdje mi je kraj...

*

Zaspala sam.