Kad šeta po Ljubljani, kad hoda uz Ljubljanicu, čudesa se čine ne samo moguća nego i sasvim dohvatljiva.
Odlazi tamo na odmor, gotovo uvijek vlakom. Zaljubljen je u taj grad. Bio je zaljubljen i prije nego što je prvi put onamo otišao. Mitsko mjesto. Neka čudna privlačnost koju nije ni samome sebi znao točno objasniti.
Zapravo, sve je najvjerojatnije počelo od jedne fotografije. Otac je bio na službenom putu u Ljubljani i kad se vratio, donio je brošuru Lonely Planet, koju je on onda rado proučavao na WC-u. Sve je bilo uobičajeno, grad kao i toliki drugi, grad koji je mogao poznavati i prepoznavati iako u njemu nikad nije bio. I onda, preokret! Fotografija Prešerenova trga. Proljeće, zeleno posvuda, kratki rukavi, mladi ljudi na spomeniku i oko njega, neki dobar život, neki opušteni zrak. To se sve vidjelo, to je privlačilo, magnetično. Moram otići tamo, pomislio je. I otišao je, prvi put dobrih petnaest godina nakon što je vidio fotografiju. I onda nakon toga često, često, kad god bi mogao.
Privlačnost se nije izlizala. Štoviše, svakim novim dolaskom bila je sve jača.
***
U njihovoj obitelji o takvim se stvarima nije govorilo pa je tek u kasnim dvadesetima doznao da su mu roditelji svojedobno često išli u Ljubljanu. Povod je bio medicinske prirode. Priča je zapetljana, ali možda bi je bilo lako otpetljati kad bi za to bilo volje ili barem interesa. Ne zanima ga sve to previše, kako su se u obitelji uvijek izbjegavale teme koje bi mogle biti traumatične ili samo neugodne, tako se izbjegavala i obiteljska povijest, naglasak je uvijek bio na onome sada i na onome sutra, o jučer se rijetko mislilo i govorilo. Nije htio ispitivati ni istraživati, znao je samo da je u pitanju bio neki problem s plodnošću ili rađanjem, nešto iz tog spektra u kojem se u i daleko slobodoumnijim obiteljima od njegove baš i ne govori previše muškoj djeci, barem ne dok su još djeca. Kasnije, kad bi ih to moglo zanimati, opet se šuti jer roditeljima je to davna prošlost, nešto posve apsolvirano, tema na koju je odavno stavljena točka i na koju se nema potrebe vraćati.
On doznaje samo da su njih dvoje, mama i tata, svojedobno često išli u Ljubljanu. Ne ispituje. Od usputnih opaski slaže neki vlastiti labavi mozaik, ali i to čini bez prave strasti. Išli su u Ljubljanu, često su išli u Ljubljanu, to mu je sasvim dovoljno.
***
Baka mu je živjela u Splitu. Bio je vezan za nju iako ju je viđao jednom, dvaput, najviše tri puta godišnje, po ljeti uvijek, a katkad i za zimske i proljetne praznike. Koju godinu nakon što je dida umro baka ga je pozvala u sobu i ponudila mu dvije didine košulje. Nije ih nikad nosio, rekla je, a on je znao da izmišlja jer se bojala da on neće htjeti nositi košulje mrtvog čovjeka. Dobro se sjećao dide u tim košuljama, točno je znao kako su mu stajale, kako je grubi pamuk padao preko njegove suhe koščatosti. Prihvatio je košulje s radošću, nije mu smetalo to što čovjeka koji ih je nosio više nema.
Godinama kasnije, kad je već počeo pušiti i kad je splitska jutra provodio s novinama na kavi i cigaretama, otišao je u kafić koji je nekada bio Klub invalida. Isti onaj klub u koji je dida išao na briškulu svako poslijepodne, nakon ručka i popodnevnog odmora.
Ušao je, popeo se na gornju terasu uskim stubištem, sjeo, naručio kavu i raširio novine i onda shvatio da nosi didovu košulju. I da sjedi na mjestu na kojem je on vjerojatno često sjedio. Vjerojatno i baš u toj košulji, sigurno i u toj košulji. Kad je to spoznao, mislio je da će se osjećati drugačije, nekako posebno, ali osjećao se isto kao i uvijek. Trudio se onaj komadić mora koji se vidi s te terase vidjeti kroz didove oči, ipak su njih dvojica imala četvrtinu identičnog DNA.
Ne zna je li mu uspjelo, ali zna da mu je mama jednom poslije rekla da se dida baš tamo prvi put srušio u nesvijest, baš u tadašnjem Klubu invalida. Tada je krenuo na pretrage i doznali su da ima rak. Ne zna se koju je košulju tada nosio.
***
U Ljubljanu katkad odlazi sam, katkad sa suprugom. To su potpuno različiti posjeti onome što je za njega najljepši grad na svijetu, ali uživa u obje varijante. Na druge načine, ali uživa. Kad je sam, uspostavlja dnevnu rutinu, obilazi manje-više ista mjesta, popije poneko pivo previše, intenzivno se druži sa svojim ljubljanskim prijateljem. Kad su zajedno, otkrivaju stvari. Ona voli istraživati, on je prati, to je njegov ulog u ljubav.
Prvi put kad su zajedno išli u Ljubljanu mama mu je rekla da odu na ručak u gostionicu Šestica jer su ona i tata tamo išli zajedno. Otpilio ju je, možda i malo grubo, ta što će njemu netko govoriti kamo da ide na ručak u ovo vrijeme TripAdvisora, Google recenzija i svih drugih čuda moderne tehnologije. Uostalom, tko zna postoji li više taj restoran, oni su tamo išli prije više od četrdeset godina.
Istraže, potraže, pronađu, odu. Šestica uskoro postane njegov najdraži lokal u Ljubljani, onaj koji bez iznimke posjeti barem jednom u svakom dolasku. Redovito jede fileke (vampe, kako ih tu zovu) kao, skoro sigurno, i njegov otac prije četrdeset godina. Na crno-bijelim fotografijama povješanim po zidovima gostionice svaki put traži poznate siluete, traži svoje roditelje.
Detalji nisu važni i priča je zapetljana, ali on i supruga prvi su put u Ljubljanu zajedno išli iz povoda medicinske prirode. Bilo je bitno da budu zajedno, ispitivala se genetika, mapirao se DNA.
***
Kad šeta po Ljubljani, kad hoda uz Ljubljanicu, uz tu pitomu, čarobno zelenu rijeku koja nježno miluje grad, nerijetko se zapita je li koji put ugazio točno u stope kojima su prije četrdeset godina hodali njegovi otac i majka iako tada još nisu bili njegovi otac i majka. Tada su samo maštali o tome da jednom postanu roditelji, možda i zamišljali kako će izgledati njihova djeca, ako ih ikad budu imali. Što će nastati od spoja njezina i njegova DNA, hoće li dijete biti mršavo kao otac i lijepo kao majka ili će se geni drukčije pomiješati. Ako se uopće ikad promiješaju na taj način.
Ne zna, naravno da ne zna, je li ikad stao točno na mjesto na koje je nekada davno bio stao i njegov otac, ali misli da je to moguće. Misli da je moguće i da je pomislio navlas istu misao kao i on, nekada davno, iako dva različita ljudska bića nikad ne mogu pomisliti dvije identične misli.
Kad šeta po Ljubljani, kad hoda uz Ljubljanicu, čudesa se čine ne samo moguća nego i sasvim dohvatljiva.
Andrija Škare rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Više od deset godina bio je novinar, scenarist, urednik i voditelj na Hrvatskoj televiziji. Kratke proze objavljuje redovito od 2003., radovi su mu izašli u brojnim književnim časopisima. Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizam pa je, kao i ostali eventualisti, s četiri priče zastupljen u zborniku eventualizma Nagni se kroz prozor (Celeber, Zagreb, 2006.). Od samostalnih knjiga objavio je: S više mlijeka, molim, 2008.; Život svijeta koji će doći, 2014.; Slušaj me, 2016.; Društvene igre, 2017.; Dva prsta iznad gležnja, 2020.; Novi dio grada, 2022.
