Zapravo je nevjerojatno, uspoređujemo li se sa svijetom, koliko je malo autobiografija domaćih rock-glazbenika na našem tržištu. Nova knjiga "Prljavo kazalište – Priče iz Dubravnina", autobiografija Tihomira Fileša, dolazi nakon razlaza članova Prljavog kazališta i osnivanja druge frakcije grupe, pod istim imenom, u kojoj su iz originalne postave grupe Fileš i Davorin Bogović. No ova masivna knjiga (izdavač 24 sata, 328 stranica), u koloriranom grafičkom dizajnu Igora Kelčeca, većinski je napisana ranije, ali dovršena je nakon naširoko poznatog sudskog spora oko prava na korištenje imena grupe, zbog čega danas postoje dva Prljava kazališta.
Unatoč takvoj situaciji knjiga nije promijenjena nakon takvog raspleta priče dojučerašnjih kolega, osim što je u pogovoru naziva "Kako je Jajo šmugnuo iz Prljavog kazališta" Fileš dodao svoje viđenje priče o odnosima u zadnjem, sudskom razdoblju. Znajući za Filešovu lojalnost Prljavom kazalištu – čiji je bubnjar i jedan od osnivača od 1977., a menadžer od 1989. – nije čudno da se dostojanstveno držao priče o grupi iz Dubrave, iz koje mnogi detalji do sada nisu bili poznati.
Dapače, čini mi se da bi Filešovom knjigom o Prljavom kazalištu i Jasenko Houra mogao biti zadovoljan, samo da kraj priče nije ovakav kakav jest. Mogu to objektivno reći jer za razliku od kritičke biografije "Sve je lako kad si mlad", koju smo Darko Glavan i ja objavili 2001., "Priče iz Dubravnina" imaju šansu daleko više zainteresirati široku publiku koja umjesto kritičarskih analiza, pohvala i prigovaranja voli čitati o životnim detaljima koji prate rock-bendove na njihovu putu od garaže do pozornica, a pogotovo najvećih pozornica.
Fileš je sve to ne samo pomno zapamtio nego i bio jedan od ključnih protagonista priče, ali to ne znači da pokušava osporiti važnost drugih sudionika ili ih denuncirati. Suprotno tomu, "Priče iz Dubravnina" topla su i nadasve zanimljiva kronologija odrastanja benda koji je iz blata (još) tada neasfaltirane Dubrave stigao u epicentar zanimanja široke publike. Putem od novovalnih početaka, komercijalnog proboja s albumom "Crno-bijeli svijet", preko "Heroja ulice", na kojem je vokalna zaduženja preuzeo Houra, zamjene pjevača Bogović/Bodalec, do pjesme "Mojoj majci", velikog koncerta na Trgu republike 1989., ratnog albuma "Lupi petama, reci evo sve za Hrvatsku" i dalje, Fileš je kao nezaustavljivi menadžer na koncu doveo Kazalište do stadionskog koncerta u Kranjčevićevoj ulici i dvije rasprodane Arene Zagreb.
Priča u nekim trenucima postaje manje "topla" jer mnogi su putem, pa čak i članovi grupe, sumnjali u te (moguće) uspjehe, a upravo tu nastaju nesuglasice u bendu. No, tvrdoglav kakav jest, Fileš je uspijevao realizirati i takve organizacijske pothvate, za koje nije imao početnu podršku. Stoga, mimo priča o odnosima članova benda i brojnih anegdota, "Priče iz Dubravnina" donose i mnoge "tehničke podatke" o organizaciji velikih koncerata, probleme koje je donijela pandemija, opaske o podjeli novca zamišljenoj kao potporu glazbenicima koji su ostali bez posla, itd.
Urednik knjige Žarko Ivković uspio je iz golemog materijala istaknuti najslasnije zalogaje. Primjerice, podnaslovi poglavlja poput "Zašto me u bendu gledaju ispod oka?", "Fileš, pa kud ideš stadion radit'?!", "Mali domobran koji stoji u sredini", "Pobuna u našem malom kolektivu", "Zašto je propao naš koncert na Dinamovu stadionu", "Fitilj je dogorio, prijetila je eksplozija", "Slave je bilo, ali kako platiti režije", "Drugi bolni odlazak Davorina Bogovića", "Kad smo došli u Švedsku pjesma 'Heroj ulice' uopće nije postojala", "'Crno-bijeli svijet' i kockanje sudbinom benda", "Dovođenje novog menadžera bilo je strateška pogreška" ili "Kako je zapravo nastalo Prljavo kazalište", dovoljno plastično pokazuju namjeru da se otkriju detalji koje javnost do sada nije znala a ne da se ispriča frizirana priča o grupi.
Iako uvodom knjige naslova "Ne mjerite piščeve riječi apotekarskom vagom" Fileš ostavlja mogućnost ponekog previda, previše je živih svjedoka ove priče o Prljavom kazalištu koji mogu reagirati u slučaju netočnih navoda. Za ovako iscrpnu i "debelu" knjigu trebalo je ugrijati stolac i "upaliti sjećanja", ali Fileš je uvijek bio vrlo uporan kad je trebalo promovirati Prljavo kazalište ili ga poslovno voditi u jače projekte i na veće koncerte od onih prošlih. Njegova naklonost prema grupi neupitna je i ne sadrži maliciozna zapažanja koja netko možda očekuje nakon spomenutog sudskog spora – osim spomenutog zadnjeg poglavlja – ali sadrži masu podataka o nastanku, opstanku i razvoju Prljavog kazališta od samih početaka kvartovskog druženja članova budućeg benda u Dubravi sredinom sedamdesetih godina, sve do nedavnih događaja.
Svi su likovi na broju već od početka, a prilično živopisne priče otkrivaju mnoge detalje odnosa među članovima benda i njihovim ulogama u Kazalištu. Od početnog punk-naboja u Dubravi do statusa velikog benda devedesetih proteklo je puno vode ispod Savskog mosta, a Fileš se u maniri pravog povjesničara prisjetio mnogih epizoda u razvoju najvećeg benda iz Dubrave, a bogme i šire.
Bili su izvrstan bend dok nisu počeli lupati petama i tamburati. Knjizi bi vjerovatno dobro došlo pametnije ime, ali naći će svoje čitatelje.