Supermen se smjestio između pokidanih tračnica, a meni su grunule suze od ganuća. Inače ne plačem i mogu bez jauka podnijeti batine i mučenja, ali sam zbog Dejvi Kroketa i Alama prolio teške suze. A kad su ono Janošika objesili za jaja i podigli ga na kuki poput šunke, od suza sam se gotovo ugušio. A sad me nekako dira ta nadljudska ljubav prema ljudima. Bih li ja mogao skočiti u nabujalu rijeku da spasim četu mrava s plutajuće grane? Ili, ako već ne bih radi mrava, koji su ipak kao neki fanatici, fundamentalisti sposobni izjesti živo janje, bih li to učinio radi bližnjeg, ali nekog koji mi nije osobito drag? Pogledao sam jednog takvog na sjedalu kraj sebe, razrednog kolegu Papigu, koji je jednim okom zaljubljeno gledao u mene, a drugim pratio zbivanja na platnu. Je, više sam ga puta spasio od Lelinih i Tonkinih unakrsnih batina, ali teško da bih se radi njega bacio u bilo što nabujalo. Oko mi još jače zasuzi. Prevelika je provalija između mene i Supermena. Svake suze vrijedna.
A vlak je jurio prema Supermenu razvlačeći nam živce do krajnosti. Tad odjekne kolektivni uzdah, ali ne zbog razrješenja napete scene, nego zbog njezina nestanka s platna, koje najprije pobijeli, pa potamni, a svjetla se upale kao da je kraj predstave. U dvoranu bane Žara, visoki brko u plavoj kuti, pripit kao i obično i sav uplakan, što mu ipak nije bio običaj. To donekle smanji moju ljutnju zbog prekida filma jer sam zaključio da i on dijeli moje ganuće Supermenom, ali onda Žara počne izvikivati ime druga Tita i pokazivati rukama prema izlaznim vratima, očito nas tjerajući van, kao da nam prije nekog vremena nije svima pocijepao karte, i to s nemalim zadovoljstvom.
- A šta ti čekaš, mali? – reče Žara kad smo u kinu ostali samo on i ja.
- Da se nastavi projekcija.
- Ma kaka projekcija! Ajmo, štrafa!
- A ne može to tak! Čekam ovaj film dvije godine. I pošteno sam platio!
- A jes ti, mali, mutav? I drugi su pošteno platili, pa šta? Umro je drug Tito!
- Ma briga mene i za tebe i za njega! Puštaj film! Puštaj, kad sam reko! – kažem i onda još dodam nešto za što sam odmah znao da nisam trebao, ali je to bilo jače od mene: - Stara pijanduro!
Do te uvrede Žara je izgledao zatečen mojim otporom, razjapljenih usta i s blagim znacima paralize, no ona ga natjera na akciju. Ustremio se na mene svojim ručerdama, ali sam im uspio izmaći zahvaljujući hitrini i tome što se hormoni rasta kod mene još nisu razmahali u punoj mjeri. Čim sam se dokopao sigurne udaljenosti, uhvatio sam se za jaja i doviknuo:
- Moš mi jaja napirt! Stara pijanduro!
Uvjeren da će me lako dobiti, Žara se dao u potjeru. Nije znao da ne juri običnog balavca od četrdeset kila s krevetom, kako se to na prvi pogled činilo, nego drugog najboljeg maratonca škole, jedinog koji zna kako ubitačno vonja pobjednički znoj nepobjedivog Šiškovića u samom finišu utrke. Kad je to, nakon nekoliko krugova, shvatio, počeo je rasturati stolice i bacati ih na put kojim sam trčao, misleći da će me time usporiti. A ja sam u tome bio još bolji, jači i od Šiškovića, višestruki školski prvak na 400 i 800 metara s preponama. Preskakao sam njegove zamke s lakoćom, leteći praznim kinom poput Supermena. Više i nisam trčao da bih pobjegao od progonitelja, kojeg sam ionako potpuno porazio, nego zbog prkosa i vlastita zadovoljstva. U jednom trenu našao sam se na praznom prostoru između prvog reda stolica i pozornice koja se nalazila ispred platna te sam skočio gore i počeo se pobjedonosno ogledavati po kinu, spreman da još jednom izvedem ono s pirenjem jaja, ovaj put s pozornice.
Ali nigdje nisam mogao vidjeti Žaru.
Pritajio se bušman, sprema zamku dušman, bilo je prvo što sam pomislio, no onda sam jasno začuo zvuk koji mi nije bio nepoznat jer sam ga već čuo u bolničkoj sobi svog tetka, zvuk samrtničkog hroptanja, koje je u praznom kinu zvučalo još sablasnije. Krenuvši za njim, našao sam Žaru gdje leži na jednoj od onih hrpa što ih je bio nabacao da bi spriječio moj bijeg.
- Čika Žara, čika Žara! – vičem, ali od njega ni glasa, ni pokreta, samo ono jezivo hroptanje. Preplavljuje me strava i odjednom silno želim da se on to samo pretvara kako bi me lakše zaskočio.
- Nemojte me zafrkavat, čika Žara. Evo, tu sam, predajem se!
Kad se ni tad nije pomaknuo, dao sam se u očajnički trk i izjurio iz dvorane u predvorje, a odatle na ulicu, gdje sam nastavio trčati.
Jurio sam kao da želim prestići Šiškovića.
Zbog Titove smrti sutradan nije bilo nastave, ali smo svejedno morali doći u školu i slušati komemorativni program sa školskog razglasa. Dežurni na ulazu upućivali su nas u učionice prema uobičajenom rasporedu. Krenuo sam u učionicu glazbenog kao na stratište, ne samo zato što sam mrzio glazbeni. A mrzio sam ga, u paketu s nastavnicom. Tu ja nisam bio ja, sve ono što sam bio van te učionice, tu sam bio dno dna, i još malo niže. Tu sam bio triangl. Taj smiješni komad metala nije čak ni bio moj, nego vlasništvo škole. Svirao sam ga, ako se povremeno udaranje metalnim štapićem u pokvareni trokut može nazvati sviranjem, od petog razreda, nakon što je instrument koji sam donio u školu, najljepše cicuge iz djedove kolekcije, nastavnica s neizrecivim gađenjem uzela s moje klupe i bacila u koš.
To što danas nema sviranja ništa ne mijenja. Ja sam triangl iz zadnje klupe, koji izdaleka i sa zavišću promatra pristojne blok-flaute, načičkane oko središnje osi učionice. Iza njih, još dalje, u prvim redovima, nalaze se nedostižne melodike. Znam da ih ima sedam, raspoređenih u obliku klina, na čijem se vrhu nalazi crna hohnerica, prva melodika, najudaljenija od svih.
A i nije baš da se danas ne svira. Dok s razglasa odjekuje monotoni glas direktora škole, koji nabraja dobročinstva druga Tita, učionicom vijuga potresni plač crne hohnerice, koji me podsjeća na početak Vltave. Priključuju joj se, jedna za drugom, ostale melodike. Ima u tome neke harmonije, nekog reda i ja slutim da se taj plač ne razvija sam od sebe, nego da njime upravlja nastavnica. Ne dirigira žustro kao inače, radi očima, upućuje nijansirane poglede, podiže obrve, trza ramenima. Ona i melodike razumiju se savršeno, kao da su se rano jutros našle i dogovorile tajne znakove. U jednom trenutku nastavnica preleti pogledom preko blok-flauta i onda sune očima uvis, a odande se odmah podigne plač, poput tužnog kamuflažnog oblaka koji natkriljuje i štiti melodike, dok se one same potresno bacaju naprijed, kao da kreću u nekakav plačljivi napad.
Napad.
Nastavnica gleda u mene. Uopće me nije primjećivala, no sad me fiksira, njezin pogled bubnja mi po čelu. A plač gruva uvis i mijenja smjer. Prema meni juriša plačni bataljun. Njegova udarna oštrica prva me ranjava, preko mene već gaze druge melodike i blok-flaute što komadaju ostatke. A ja ne mogu plakati jer nemam čime. Umjesto toga, sve ću im reći. Suhih očiju, sve ću im priznati. Ono što od sinoć držim zaključano u sebi i što nisam mogao reći nikome, čak ni svom najdražem Reksu. Da mi je još jučer bio važan Supermen i da sam rekao da me briga za Tita. Da sam onda trčanjem ubio čika Žaru i da je nekako istovremeno umro Supermen.
Koja površnost i amaterizam. Sad više nije bitno ni što se stavlja na portal, može sve samo da se popuni prostor. Dejvi Kroket, Žara, Tito, Lucija... Tko ovdje pije, a tko plaća? :)