Jedva deset godina nakon Tuđmanova odlaska, njegovoj politici pomirenja ovih je dana srušena jedna od zadnjih nosivih greda. Riječ je o poimanju autentičnog hrvatskog antifašizma. Podizanje spomenika u Srbu kruna je Pupovčeve karijere, ali i trijumf političke opcije lijevo od Račana. U Srbu nikada nije kao premijer bio Račan, u Srbu nikada nije bio Tuđman, a Savka je u memoarima zapisala kao impresije s jednog mitinga u Srbu da nas “mrze i neće se libiti za četništvo proliti krv“. Desetljećima se proslava u Srbu tretirala primarno kao četnička pobuna i nitko se nije usudio ukaljati ideološko čistunstvo Brezovice jer inače pozitivne puzzle hrvatskog antifašizma nije moguće spojiti. Zašto? Zato jer je ustanak u Srbu proveden ne samo kao komunistička akcija već i kao četničko-talijanski pokolj lokalnih Hrvata! Poklane i protjerane stotine Hrvata u mjestu Boričevac bile su krunski dokaz četničkog divljanja koje s antifašizmom nije imalo ništa. Najmlađem zaklanom djetetu u Boričevcu bilo je pet mjeseci.

Po čemu je tragedija Aleksandre Zec manje bolna od plača boričevske sirotinje za svojom djecom? Ispada da je spomenik dignut i toj kami i tom zločinu jer niti je ikad zatražena istraga tog pokolja niti su povjesničari dali svoj konačan sud niti je to zaklano dijete od pet mjeseci ušlo u memoriju srpske zajednice barem na onaj način na koji Hrvati pamte zločin nad nedužnom Aleksandrom Zec. S obzirom na to da nije bilo ozbiljne ograde od zločina u tom ustanku, na političko-pedagoškoj razini spomenik je ohrabrenje četništvu. Zašto? Zato što se tajilo 50 godina o pokolju, a danas, kad su poznate sve relacije, ponosno se svim tim događajima bez jasne distinkcije podiže spomenik. Kako nije moguće odvojiti NDH od zločina, tako nije moguće odvojiti ustanak u Srbu od pokolja u Boričevcu koji je uslijedio jedva nekoliko dana poslije. Ako pak postoji grijeh struktura u toj proslavi, onda prstom valja uprijeti u Sanadera koji je obećao tu sramotu pa, tko poprijeko gleda Kosoricu, pogled treba svrnuti na Sanadera. Neshvatljiva je pak činjenica da se predsjednik Sabora Bebić, ničim izazvan, proglasio pokroviteljem manifestacije premda ni jedno stranačko ili saborsko tijelo to nije tražilo. Glede grijeha struktura na čelu kolone se stavio predsjednik Josipović i fascinira brzina kojom ruši temelje na kojima je država sazdana.

Primjerice, ideološki i od zločina čista Brezovica jedan je od kamena temeljaca hrvatskog pomirenja, dok promocija Srba nosi raskol već i kod antifašista! Na formalnoj razini dolazak predsjednika u Srb, gdje se slavi početak antifašističke borbe premda je zakonom o blagdanima drugačije uređeno, u najmanju ruku je problematičan. Osim toga, događaji u Srbu su povijesno kontradiktorni, rasprava povjesničara još traje, a Josipović je dolaskom i porukama jasno stao na jednu stranu. Poručujući da je partizanska kapa lijepa kapa i potičući ih da pokažu ordene, Josipović nije naglasio kojim se ordenskim zaslugama divi. Naime, svašta je u tom ratu radila ta „lijepa partizanska kapa“! No, kapitalna osoba u ovom dizanju spomenika je onaj koji nije krio najveću radost jer onako nasmiješenoga nismo već dugo vidjeli Milorada Pupovca. On možda ne razumije da se podizanjem ovog spomenika igra vatrom koju ni on više neće moći ugasiti. Njegovo podsjećanje na zločine u Jadovnu koji su prethodili zločinu u Boričevcu i ustanku uopće nije više od opravdanja jednog zločina drugim, ali to je put u trajnu osvetu. Osim toga, nedostatak žestoke osude nad zločinom u Borićevcu nosi povijesnu odgovornost. Ta odgovornost je jeziva jer povijest uči da je velikosrpska logika jasna: ako nitko nije odgovarao što su ‘45. poklali ranjenike po zagrebačkim bolnicama, zašto bi se 50 godina poslije drugačije ponašali u Vukovaru?

Ako se danas u Srbu diže spomenik, a za pokolj u Boričevcu nitko ni sudski ni politički za to nije osuđen, zašto u sljedećem ratu ne ponoviti priču? Upravo je fantastično kako su Srbi uspjeli skriti svoje partizanske zločine pa ih se ne srame ni danas, kao što je fantastično kako vješto izbjegavaju niz realnih i moralnih kazni za zločine koje su počinili u agresiji na Hrvatsku. Na žalost, sve im to svijet srdačno dopušta. Premda je dopustila da na genocidu nastane Republika Srpska, međunarodna zajednica nije odlučila stati iza bosanskih Hrvata i Bošnjaka kao najvećih žrtvi tog genocida. Svijet se, naime, upravo sprema odriješiti vreću na donatorskoj konferenciji gdje Pupovac planira skupiti stotinu milijuna eura za rješenje stambenog pitanja hrvatskim Srbima pa je njihov cjelokupni ratni angažman sveden na relacije da su oni danas tobože najveće izbjegličko pitanje u Europi! I tako iz rata u rat.....