Odlazak predsjednika RH dr. Ive Josipovića u BiH, u društvu s vjerskim vođama na poprišta stradanja i zločina nad Bošnjacima (Ahmići) koje su počinili Hrvati i nad Hrvatima (Križančevo selo) koje su počinili Bošnjaci podsjetilo me je na nikad ostvareni „projekt“ iz davne 1990. kada su Ivica Račan, Franjo Tuđman i Jovan Rašković trebali u jednom danu posjetiti i odati pijetet nevinim žrtvama u Glinskoj crkvi i kod jame Jazovka. U zadnji čas, bez obrazloženja, Jovan Rašković je, vjerojatno u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem, odustao od tog plana. Odavanje počasti žrtvama masakra, priznavanje i osuda zločina u Ahmićima i Križančevom selu mogu biti značajne geste u procesu pomirenja i ostvarenja održivog i trajnog mira među Bošnjacima i Hrvatima u susjednoj državi.
Ta gesta, nadam se da je ozbiljno promišljena i osmišljena, mora se shvatiti i tumačiti kao prvi veliki, konstruktivni državnički potez trećeg hrvatskog predsjednika. Maleni korak u procesu stvaranje državništva temeljenog na mirotvorstvu. Dakako, pomirenje s Bošnjacima prvi je i nikako najteži korak u tom složenom i dugotrajnom procesu. Korak koji je puno bolje osmišljen i proveden od dosadašnjih, prilično površno mišljenih i još smušenije provedenih „susreta prijateljstva“ sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. Kao što je logično i za svaku pohvalu što je Josipović svoj prvi posjet BiH planirao tako da posjetom Sarajevu simbolički pruži potporu Bosansko-hercegovačkom državnom jedinstvu, a odlascima u Ahmiće i Križančevo selo oda pijetet žrtvama i osudi zločine, takav je „scenarij“ morao biti osnovica prvog posjeta Borisa Tadića Hrvatskoj.Odlazak u Opatiju, široki osmjesi navodnih osobnih prijatelja, ostavile su u hrvatskoj javnosti dojam površnosti i gorčine. Bez posjete Vukovaru, Škabrnji, pa i Pakračkoj poljani, posjeti srbijanskog predsjednika djeluju uvredljivo i ponižavajuće za žrtve velikosrpske agresije, ali i za Hrvatsku kao državu. Općenito se može kazati da su priznanja pogrešaka, zala i zločina na neki način ušli u modu kad je papa Ivan Pavao II. molio za oprost. U godini posvećenoj kajanju za grijehe Crkve u prethodnih dvije tisuće godinau bazilici Svetog Petra u Vatikanu, spomenuo šest vrsta propusta i pogrešaka. Nakon toga, brojni su državnici priznali i zatražili oproste za zločine koje su većinske etničke zajednice i vlasti činile nad manjinama. Što je više isprika, njihov je masovno-psihološki, katarzični učinak, sve blaži. Nikad i nitko, vjerojatno, neće pronaći riječi i geste koje bi imale tako snažan katarzični i mirotvorbeni učinak koliki je imala neplanirana, spontana gesta, bez ijedne riječi, njemačkog kancelara Willy Brandta 7. prosinca 1970. godine. Kad je, bez riječi, potresen do boli, spontano kleknuo u Varšavskom getu, Ivo Josipović nema takvu moć i karizmua da može promijeniti masovne osjećaje stotina milijuna.
Dovoljno će biti ako njegova odluka znači prekid tradicije površnog i za povijesnu istinu uvredljivog načina na koji se je za zločine i „zločine“ ispričavao njegov predšasnik. Podsjetiti valja na to. Kada pri prvom službenom posjetu Srbiji i Crnoj Gori, odgovarajući na ispriku svoga domaćina, predsjednika SCG Svetozara Marovića (usput, to je onaj isti Marović koji je u doba napada na Dubrovnik u Skupštini CG tvrdio: “Ovaj rat moramo voditi, jer to nam je rat za mir.”), Mesić je kazao: “Koristim priliku da prihvatim ovu simboličku ispriku, a ja sa svoje strane mogu reći da se ispričavam svima onima kojima su građani Hrvatske, u bilo koje vrijeme i bilo kada nanijeli bol ili štetu, zloupotrebljavajući svoju poziciju ili radeći protivno zakonu. Govorim ‘u bilo koje vrijeme, bilo kada”. Na temelju njegovih riječi, Srbi i Crnogorci postupno su stjecali pravo na nevinost, jer im je Mesić pruža potvrdu za uvjerenje kako “smo svi krivi zbog raspada Jugoslavije”.
Kad je pri susretu s crnogorskim ministrom vanjskih poslova Miodragom Vlahovićem izjavio da “Hrvatska nije nikad ratovala s Crnom Gorom”, on je također želio biti dobar domaćin, ali i poslati poruku Crnogorcima kako ih voli i sve im oprašta. Usamo nekoliko mjeseci svog mandata Josipović pokazuje da je ozbiljniji i mudriji predsjednik od svog prethodnika, barem kad su geste u pitanju. Nažalost, na mnogim drugim područjima, posebice u odnosu na unutrašnja hrvatska povijesna pomirenja i podjele, Josipović je malo ili nimalo napravio. Tješimo se: tek je prevalio 5 posto mandata.
Kako to nešto dijelit a ništa ne dobit.Ko je tu budala.