Nemoj, molim te, i ti s teškim temama, i bez njih nam je prevruće! reći će poneki moj osjetljiviji čitatelj kad vidi o čemu pišem. Rado bih ga uslišio i poštedio suvišnog uzrujavanja, kad bih mogao. Ali ne mogu. Od srama! Ako su moji djedovi u paklenom kolovozu 1941. mogli i morali napustiti hlad svojih udobnih kuća u Boričevcu i otići na vječnu izbjegličku jaru, kako da ja sad ugađam čitatelju koji sjedi u debeloj hladovini kakvog oraha ili duda u Konjščini, Posavskim Podagajcima ili na Puntamiki u Zadru, a kojemu se ne da čitati o teškoj temi! Bolje da propadnem u zemlju, nego da prešutim Boričevac zbog nečijeg raspoloženja. Od strahota zbiljskog progona gori je samo zaborav na njih.
Dakle, neki su dan, 28. srpnja, na proslavi 71. obljetnice ustanka u Srbu (u kojoj ove godine nije sudjelovao nitko iz državnog vrha, što je dobar znak), opet ponovljene stare neistine o događajima iz ljeta i jeseni 1941. u Boričevcu i okolici. Ima ih mnogo, a među njima su i dvije koje se kao mantra ponavljaju već 71 godinu.
Prva je da su srbski ustanici bili antifašisti, a njihov ustanak antifašistički, i druga, da su zločin u Boričevcu i okolnim hrvatskim selima te u obližnjem bosanskom Pounju (Vakuf, Krnjeuša) počinili četnici, tj. oni koji su, kako ih je u svom govoru u Srbu opisao narodni zastupnik Milorad Pupovac, pozdravljali sa “Za kralja i otadžbinu!”.
U organizaciji i izvođenju pobune u Srbu 27. VII. 41. sudjelovale su tri (ne obavezno odvojene) političke grupacije: komunisti i njihovi simpatizeri; četnici i drugi velikosrpski elementi, i protivnici svake hrvatske neovisne države. Pobunjenicima su kao opravdanje i povod za akciju dobro došli ustaški zločini (kojih je bilo i koji se ne smiju opravdavati nekim drugim zločinima), no pravi je i prvi cilj tobožnjeg antifašističkog ustanka bilo čišćenje južne Like i cijelog Pounja od hrvatskog i muslimanskog stanovništva ili, kratko, genocid. U realizaciji tog cilja sudjelovali su svi pobunjenici i u tome među njima nije bilo nikakve razlike.
Primjerice, u paljenju Boričevca i ubijanju Boričevljana 2. VIII. 41. prednjačio je, prema svjedočenju člana KP, Lapčanina Nikca Vidakovića, sekretar tadašnje partijske organizacije Donjeg Lapca Pejo Žunić (“Dossier Boričevac”, Zagreb, 2012., str. 327-334). Kao što se u okrutnim i masovnim likvidacijama muslimana u Pounju isticao četnik/partizan Jovina Medić koji je iz rata izašao kao general JNA, o čemu svjedoči Abaz Mušeta iz Kulen Vakufa (ista knjiga, str. 376-408).
Dok je četnički vojvoda Đujić tih dana Hrvatsku od Hrvata oslobađao pod kapom na kojoj je bila crvena zvijezda petokraka, o čemu svjedoči sam vođa srbskog ustanka Gojko Polovina.
U ustanku su dominirali četnici, no zločine su ustanici činili zajedničkim snagama: za sve što su napravili, svi su jednako odgovorni! Zločin protiv nesrpskog civilnog stanovništva sama je bit njihova zajedničkog pothvata. I sav antifašizam! Izvorni fašisti Talijani, saveznici im, prema njima bijahu obični šegrti.
A svi oni s nagomilanim predrasudama zreli su za psihoterapiju!