Nakon pregršt tekstova i odjeka na Josipovićev posjet Bleiburgu i Teznom postavlja se pitanje: što sad? Prije svega, slažem se s onima koji u posjetu predsjednika i grupe antifašista mjestima masovnih komunističkih zločina i jasnoj osudi tih zločina vide jedan je od najznačajnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Žrtve i njihove obitelji konačno su dobile (zakasnjelu) satisfakciju. Nadalje, ovim korakom predsjednik Josipović i predstavnici antifašista dali su snažnu potporu nužnoj potrebi mijenjanja političko-kulturne scene Hrvatske kao pretpostavke podizanja niske svijesti velikog dijela hrvatske javnosti o počinjenim zločinima. Naročito je važno da su se na ovaj korak odvažili oni u čije su ime navodno ovi zločini počinjeni – antifašisti. Svojom jasnom osudom zločina distancirali su se od laži da je riječ o zločinu koji se nije mogao izbjeći, a koju neki i danas baštine.
Mali korak nekoliko osvještenih rezultirao je najvećom afirmacijom antifašizma jer ubijanje bez suđenja bilo krivih ili nevinih upravo je ono čemu se antifašizam suprotstavljao. Konačno, možda najznačajnija posljedica formalnog priznanja komunističkih zločina u Teznom i Bleiburgu s najviše državne razine jasan je znak da je „drug Tito umro“ i da proces detitoizacije može započeti, ali ne samo kroz tekstove i TV serije, koliko god one važne bile. Narod se mora osloboditi indoktrinacije o nepogrešivom i voljenom drugu Titu. Priznajmo mu njegove zasluge, ali osudimo konačno i bezrezervno njegove zločine.
Neobično je važno da proces detitoizacije nastavi onaj koji ga je i započeo, predsjednik Josipović potpomognut Milanovićevim SDP-om. Naime, jedino oni imaju toliko nužnu vjerodostojnost da se detitioizacija ne shvati kao još jedna pobjeda „ustaša“. Nakon više od pola stoljeća od Drugog svjetskog rata hrvatsko se društvo više ne smije dijeliti na ustaše i partizane i ne smiju se više pjevati ode zločinu tipa: „Druže Tito, mi ti se kunemo da s tvoga puta ne skrećemo“.
Ipak, Josipoviću bih uputio jedan mali prigovor. Poručujući da ovu temu sada treba prepustiti povjesničarima, zaboravio je pozvati Bajića da napokon sankcionira zločine počinjene u Teznom, Bleiburgu i mnogim drugim stratištima. Ako je po uzoru na borbu protiv korupcije čekao mig politike, evo sad je dobio jasan signal da može početi sankcionirati i ove vrste zločina.
Ako je radi daljnje demokratizacije hrvatskog društva i njegove međunarodne integracije bilo nužno Hrvatsku detuđmanizirati, iako je Tuđman prvi hrvatski predsjednik, pod čijim je rukovodstvom Hrvatska konstituirana, onda ne bi smio biti problem konačno Hrvatsku i detitoizirati, odričući se čovjeka koji Hrvatsku ne samo da nije htio već ju je sustavno „progonio i ubijao“. Smrt mita o „drugu Titu “ uvjet je pomirenja hrvatskog korpusa i temelj svih reformi društva! A skepticima na čelu s ex-predsjednikom Mesićem poručujem: afirmacija antifašizma, što Josipovićeva gesta svakako jest, nije rehabilitacija „ustaštva“ i zato ne podmećite Josipoviću! On je naš predsjednik! Ako vas još nitko o tome nije obavijestio, vaš je mandat gospodine Mesić istekao!
Suviše je udbaša, primatelja povlaštenih partizanskih mirovina, komunjara i Srba na položajima, funkcijama i utjecajnim mjestima da bi dozvolili da prava istina o njihovim zlodjelima izađe na vidjelo. Nama još uvijek pametuju kojekakvi Mesići, Manolići, Pusićke, Perkovići, Jovići, Lončari itd.. i dok je god tako nema nam naprijed.