U predizbornoj kampanji izgovaraju se obećanja koja i ekonomskim laicima zvuče teško ostvariva. Prognoze rasta uobičajeno su nešto više od očekivanih, broj radnih mjesta koje političari namjeravaju otvoriti uz pomoć programa i poticaja napuhava se, a porezi su tema na kojoj se testira maštovitost i populizam.
Čak i uvažavajući kontekst predizbornog vremena, većina je stranaka zadržala doticaj s realnošću, dok je profesor Ivan Lovrinović prešao iz zbilje u svijet bajki. Čovjek koji je obnašao funkciju dekana zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, nakon pokušaja s Mostom koji je zagovarao rezanje državnog aparata, pridružio se anarhističnom Živom zidu te u okrilju pobornika Ivana Vilibora Sinčića na domaće političko tržište plasirao program u kojem je populizam narastao do razine da je za taj oblik potrebno osmisliti novu riječ.
Program za oporavak Hrvatske profesora Lovrinovića svodi se na zapošljavanje 200.000 građana s burze u lokalnu birokraciju, a uz pretpostavku da bi svatko od njih primio plaću od 3500 kuna neto mjesečno, profesor Lovrinović utvrđuje da bi ukupan trošak za državu iznosio 8,4 milijarde kuna. Profesor potom iznosi računicu po kojoj država tim potezom ne bi stvorila nove obveze, već, dapače, profitirala viškom zaposlenika.
Prva pretpostavka počiva na potpuno pogrešnom izračunu udjela PDV-a u ukupnom iznosu primanja tih novozaposlenih pa tvrdi da će se državi samo kroz PDV vratiti 2,1 milijarda kuna uplata. Pogrešno! U 8,4 milijarde kuna, kao što profesor Lovrinović sigurno zna, jest 1,68 milijardi kuna, što je manje od početne računice.
Problem nije u tih 402 milijuna kuna, već je puno dublji. Lovrinović namjerno uzima za pretpostavku da su sva dobra i usluge koje građani konzumiraju tijekom mjeseca oporezivanja PDV-om, što je pogrešno jer čak 30 posto primanja jedne prosječne hrvatske obitelji troši se na stambeno pitanje, a ukupno oko 40 posto ili više na pokrivanje kreditnih obveza, pokazala je statistika.
Osim toga, pretpostavka počiva i na krivom zaključku da će novozaposleni sva sredstva trošiti na robu i usluge oporezivane stopom od 25 posto, ne uvažavajući činjenicu da će vjerojatno kupovati kruh i mlijeko svakog dana, relativno često ulje, a popit će i poneku kavu u ugostiteljskim objektima pa će dio svojih mjesečnih troškova plasirati u robu s poreznom stopom od 5 ili 13 posto. Profesor Lovrinović u svojoj prvoj postavci nije promašio za 402 milijuna kuna, već za najmanje 1,2 milijarde kuna.
Stoga država ne mora namiriti još 6,3 milijarde kuna, kako tvrdi, već ostaje barem 7,5 milijardi kuna novog troška. Lovrinović potom tvrdi da država ionako izdvaja oko 3 milijarde kuna za nezaposlene iako je iz podataka Ministarstva financija o rashodima proračuna jasno vidljivo i na mrežnim stranicama dostupno, da država troši oko milijardu i pol kuna na isplatu naknada nezaposlenima. Iznos je Lovrinović udvostručio.
Zato mu po realnoj računici ne nedostaje tek 3,6 milijardi kuna, već 6 milijardi kuna čak i da se podrži njegov kontroverzan plan megazapošljavanja u lokalne jedinice. Uzima za pretpostavku da je jednaka plaća svima jednak motiv iako je među nezaposlenima sličan broj visokoobrazovanih i onih sa završenom osnovnom školom.
Profesor Lovrinović zaboravlja napomenuti i da je zbog Zakona o radu praktički nemoguće otpustiti te novozaposlene pa bi ovakav potez na dugi rok mogao dovesti do enormnog rasta prireza na lokalnoj razini i poreza na državnoj razini, a da i ne spominjemo da bi se državni aparat preko noći udvostručio bez odgovora na pitanje što bi ti ljudi radili i zašto smo ih uopće zaposlili. Uz takav pritisak i potencijalni rizik u pitanju je i likvidnost države, jer bi svake godine država morala domisliti izvor prihoda na razini od šest milijardi kuna koje pojedu rast BDP-a od 1,8 posto.
Time bismo pod upitnik stavili našu kreditnu sposobnost pa možemo pretpostaviti da bi kreditori, kada bi se plan profesora Lovrinovića proveo u djelo, tražili veće kamate za dug. Ipak, on tvrdi upravo suprotno, da će za 5,4 milijarde kuna smanjiti kamate jednostavnom operacijom reprograma državnog duga emisijom Hrvatske narodne banke.
Čak da HNB i pristane na to i da poslovne banke odluče zamijeniti obveznice na kojima zarađuju pet posto s onima na kojima imaju samo dva posto, dugoročna posljedica bila bi ta da se država ne bi uopće mogla zaduživati doma pa bi opet po novac išla van i morala platiti visoku kamatu. Profesor Lovrinović sve to zna, ali koristi svoju akademsku titulu kako bi zaveo financijski nepismene birače koji žude za jeftinim i lakim rješenjima. Ne treba ga slušati!
>> Sinčić: najveća korupcija u Hrvatskoj je u pravosuđu
Vidi se da je čovjek završio ekonomiju u socijalizmu. Tako je bilo u Jugi da su općine imale lokalna poduzeća koja su sklapala loše traktore, klimave stolove i stolove, pravila šarafe za Rusiju koji nikada nisu plaćeni i sl. Svaki mjesec tim se poduzećima davala pozajmica za plaće, a nakon nekog vremena kada ju je devalvacija pojela i otpisivala.