Subota 24. prosinca
Je li premijer spreman na konflikte ili je poslušnik?
Ima prigovora na odluku Vlade da otkupi MOL-ove dionice u Ini jer je to skupo i neisplativo, ali vjerojatno premijer Plenković nije dosad imao tako veliku potporu i građana i oporbe i stručnjaka. Budući da bi nam Ina bila jedna od najvažnijih strateških tvrtki još jako dugo, sve dok postojimo, trenutačna bi skupoća izblijedjela pred dugoročnom koristi. Učvršćivati temelje kuće uvijek se isplati. No nije Ina jedini bolni gubitak koji je pogodio hrvatsku državu, izgubili smo i banke, Plivu, T-Com... Pitao sam neke vrsne ekonomiste bi li se mogli i oni nacionalizirati, odgovorili su mi potvrdno. Hrvatska bi za odluku o nacionalizaciji imala jak argument – da je prodano iznimno jeftino. Zacijelo bi bilo konflikata i s vlasnicima, i s njihovim matičnim zemljama, i s tijelima Europske unije. No jedino je pitanje – je li Plenković spreman na te konflikte ili će ostati poslušnik EU, kako su se bojali u Mostu prije formiranja vlasti? I ne samo da bi Vlada trebala poširiti nacionalizaciju, nego bi i Miro Bulj mogao proširiti svoj zahtjev za kazneni progon svih onih koji su radi svoga džepa i karijere raskrčmili hrvatska nacionalna bogatstva. Ali s imenima i prezimenima – želi li biti uvjerljiv u svojoj naglašenoj hrabrosti, zasad samo apstraktnoj.
Nedjelja 25. prosinca
Svetogrdno suočenje s hrvatskim vrijednostima
Danas je Božić! Dan na koji je Bog u svojoj nesebičnosti svijetu dao Spasitelja, što i ljude čini nesebičnima i darežljivima. Ali kao i svake godine, Hrvati su zbog svoje “rastrošnosti” doživjeli pravu paljbu mnogih medija i moralista. Kao da troše njihov novac i kao da su lopovi! Teško je vjerovati da je tko kome za Božić darovao neku vrijednost nakon čega bi bankrotirao, zacijelo je riječ o sitnicama, o opipljivom izrazu ljubavi prema bližnjima koji nam ispunjava srca. Naravno, najotrovniji su bili bogobojazni ljevičari pa se tako slavna Slavenka Drakulić pita “kako to da se u ovom siromaštvu, nakon svih kuknjava o besparici, malim plaćama i penzijama, histerično kupuje”. Histeričnim nazvati tako reći cijeli narod te ga za Božić optužiti da obmanjuje svojim jadikovkama o siromaštvu može samo netko tko prezire i vjeru i ljude i njihovu zemlju, i tko sam radi nešto histerično. Na primjer, tko i u svijetu i u Hvatskoj histerično traži priliku da na Hrvatima iskali svoj ljevičarski bijes. Slavenka Drakulić je davno napisala kako izbjegava razmišljati o sebi jer tada pada u tešku depresiju, ali ako joj nedostaje to suočenje sa samom sobom, što je dužnost svakog moralnog bića, već desetljećima joj ne nedostaje svetogrdno suočenje s najvećim hrvatskim vrijednostima.
Ponedjeljak 26. prosinca
Papa se želi svidjeti ateistima, a biskupi – papi
“Nije istina da su hrvatski biskupi protiv pape”, kaže u blagdanskom intervjuu nadbiskup Želimir Puljić. Svetac Srpske pravoslvne crkve Milorad Vukojičić Maca, četnički koljač koji je nadimak dobio po macoli (čekiću) kojom je ubijao ljude i koji je, na užas mnogih, u Beogradu i Podgorici 2005. godine proglašen svecem, rekao bi: Vaistinu je tako! Jer da su se hrvatski biskupi usprotivili papi tako što bi ga uvjerili što je SPC, možda ne bi bilo povjerenstva za kanonizaciju Stepinca u kojem su i predstavnici Crkve koja svetima proglašava zločince. Hrvatski biskupi, pokorni sluge svoga vatikanskog gospodara, kojemu je od početka pontifikata jedini cilj svidjeti se ateistima, liberalima, ljevičarima, protestantima pa i kriminalcima, a onda i zločinačkoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, slažu se s papom ne iz uvjerenja, nego iz kukavnih hijerarhijskih razloga. I strahuju od iste nemilosti Vatikana kao hrvatski političari od nemilosti Bruxellesa, Washingtona i drugih svjetskih gazda, koji su nam oduzeli pravo na svoje svetinje te gospodarsku, financijsku i političku suverenost.
Utorak 27. prosinca
Srbija i dalje gradi spomenike agresiji
Možemo mi Hrvati koliko hoćemo Miloševićev režim nazivati fašističkim, a jugoslavensku vojsku koja je napala Hrvatsku agresorskom, možemo koliko hoćemo govoriti o razorenom Vukovaru kao o simbolu stradanja i patnje, o nezapamćenoj okrutnosti srpskih zločina u tom gradu, možemo u dugačkim povorkama obilježavati bolne obljetnice, ali ne možemo spriječiti Srbe da svojim vojnicima koji su sudjelovali u tom koljačkom divljanju podižu spomenike i da ih časte kao heroje. U Pančevu je, uz nazočnost predstavnika svih važnijih srbijanskih institucija, upravo otkriven takav spomenik s uklesanim imenima 69 poginulih vojnika s područja općina Pančevo i Kovačica, “učesnika u borbenim dejstvima s početka devedesetih u istočnoj Slavoniji i 1998.-1999. godine na Kosovu i Metohiji”. Jedan od govornika na otkrivanju spomenika reče: “Sve su to junaci koji su se borili i odbranili Srbiju”. Nije baš jasno kako su to u istočnoj Slavoniji i na Kosovu “odbranili Srbiju”, ali je posve jasno da današnja Srbija gradi spomenike agresiji i da se velikosrpstvo iz rata baš nimalo nije promijenilo u miru.
Srijeda 28. prosinca
IDS Istru diže u nebesa, a i Rovinj kopa po smeću
Milan Bandić poskliznuo se na odluci (koju je Skupština grada bila donijela i vrlo brzo ukinula) da se u Zagrebu sirotinji zabrani kopanje po kontejnerima za smeće u potrazi za bocama i kojom kunom za ručak. Sada je i vlast u Rovinju donijela odluku kakva je bila, kratkotrajna, i u metropoli. Jedni joj plješću jer će “grad učiniti čistijim”, a drugi “smatraju da se time najsiromašnijima onemogućava minimalni izvor prihoda”? Možete li uopće zamisliti da u najbogatijoj hrvatskoj regiji Istri, koju u samohvalama IDS diže u nebesa, u jednom od najpoznatijih turističkih središta, Rovinju, uopće ima sirotinje koja kopa po kontejnerima? I to u zemlji čija vlast svake godine maše turizmom kao jedinim dokazom da u nečemu uspijevamo, dok je za medije, koji mu fascinantnim brojkama napuhuju značenje, spasonosan za državu. I što bi onda bilo kopanje po kontejnerima u Istri, čiju vlast Damir Kajin optužuje za silno bogaćenje, za zaštitu kriminala, za korumpirane medije, za nevjerojatnu činjenicu da policija dila drogu, jednom teškom riječju – za fašizam? Ružna slika ili IDS-ova turistička atrakcija?
Četvrtak 29. prosinca
Je li važniji Zgubidan ili George Michael?
U pomalo staromodnom društvu s kojim često pijem kavu netko je spomenuo smrt britanskog pjevača Georgea Michaela, no malo je tko o njemu što znao. Trebamo li se sramiti? Mislim da ne, svaki naraštaj ima svoje izvanškolske mitove, svoju vrstu zabave, umjetnički i drugi interes, o čemu ovise i obrazovanje i znanje. Ali, u prosjeku, školovan i učen čovjek, bez obzira na svoj osobni izbor, uglavnom pamti temeljna djela iz književnosti, glazbe, slikarstva...
Tko, na primjer, ne zna iz kojega je romana Zgubidan nije ni prosječno obrazovan, pa ipak lovac Dejan Kotiga (“predstavnik” HTV-a) u inače jako dobrom HTV-ovu kvizu “Potjera” – nije znao. Nepojmljivo! Ali ako takvo neznanje na TV-u prolazi uglavnom neprimijećeno, neće tako proći prilog o životu na početku spomenutog pjevača o kojem je novinarka rekla da je bio prožet “alkoholom, drogom i homoseksualizmom”, pa je poslije reakcije jedne homoseksualne udruge kažnjena opomenom. Naravno, na HTV-ovo neznanje o Zgubidanu nitko se nije ni osvrnuo, jer što je Ante Kovačić u usporedbi s jednim britanskim urlatorom.
Petak 30. prosinca
Neuki šefovi zabiti mogli bi nas stajati milijarde
Isprva se suzdržavajući kako ne bi prekršili zavjet šutnje o nepoćudnome, mediji sada sve više podsjećaju na protivljenje Tomislava Karamarka arbitraži o Ini i MOL-u i na pogubno ustrajavanje Mosta i Bože Perova na tom međunarodnom pravorijeku. To više što bi nas neuka, balava i nezrela politika ambicioznih gradonačelnika iz hrvatskih zabiti okupljenih u Mostu mogla koštati pet milijardi eura! Godinama sam toga čovjeka podupirao, ali sam među prvima pisao kako mora odstupiti, najviše mu zamjerajući nepojmljivu suradnju s Mostom kojom je degradirao najjaču stranku u zemlji a i samu državu. Ali ima li koga iz vrha vlasti da mu se ispriča, zašto to nije odmah učinio njegov nasljednik na čelu HDZ-a i premijer Plenković? Možda i zato što bi time naveo na pomisao da je Karamarko bio neusporedivo veći patriot od njega i s mnogo više odlučnosti i spremnosi da štiti nacionalne interese. Uostalom, Plenković je došao na gotovo, dok je on ubirao desetak tisuća eura mjesečno u Europskom parlamentu te za stranku nije činio baš ništa, Karamarko ju je u četiri godine preporodio te pobijedio na nekoliko lokalnih i izbora za EU, izvlačeći HDZ iz razvalina u kojima su ga ostavili Sanader i društvo.
Bravo Ivkosicu! Ajde da se jednom ja i ti slazemo.