Predragu Matvejeviću pripada jedna čitava polica u knjižarama njegovog hrvatskog izdavača, kuće VBZ. Počasno mjesto pripada "Mediteranskom brevijaru", knjizi koja je osvojila sve obale i otoke Sredozemnog mora, a potom oplovila i svijet u prijevodima na čak 23 jezika. Posljednje izdanje je litavsko, objavljeno 2009. godine u Vilniusu. "Druga Venecija", "Kruh", "Razgovori s Krležom" neki su od naslova koji otkrivaju široke obzore Matvejevićevih intelektualnih, znanstvenih i književnih interesa, dok posljednji naslov objavljen u Hrvatskoj podsjeća na desetljeća silne humanističke angažiranosti čiji najvidljiviji trag čine pisma. Nedavno objavljen "Istočni epistolar", za razliku od knjige "Otvorena pisma", osim one aktivističke i deklaracijske ima na samom početku vrlo osobnu i intimnu dimenziju. Knjigu otvaraju pisma koja je Predrag Matvejević na početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća pisao iz Rusije svom ocu Vsevolodu Nikolajeviču Matvejeviču. Njemu su, u zagrebačku Vinogradsku bolnicu, gdje je ležao operiran zbog raka grla, bili namijenjeni zapisi nastali u ljeto 1972. u Moskvi, Jasnoj Poljani, Lenjingradu i Odesi. U predgovoru knjige, koja nosi podnaslov "Inteligencija i disidencija", autor ovako predstavlja svog oca:
Od Matvejeviča do Matvejevića
"Po porijeklu Ukrajinac, Rus po jeziku i kulturi, istodobno kršćanin i ekumenist, nije bio ni 'bijeli', ni 'crveni'. Gajio je stanovitu simpatiju prema menjševicima, koju nije isticao. Bojao se nemira u svojoj zemlji, poznavao ju je, predosjećao je njezinu nesreću. Emigrirao je kad mu je bilo dvadeset godina. Otplovio je s Krima prema Turskoj, s Bijelom gardom koja se povlačila pred Crvenom armijom. U Istanbulu je napustio carsku vojsku i krenuo u kraljevsku Jugoslaviju. Tu se zaljubio, oženio, ostao... Od njega sam naučio ruski jezik. Zavolio sam Odesu o kojoj mi je pričao, more oko nje, Krim."
:: Što nam još možete reći o mladosti svog oca u Jugoslaviji i kako je Matvejevič postao Matvejević?
Došao je najprije u Zagreb gdje je zarađivao za život prateći na klaviru nijeme filmove u kinu. To je radio i u Beogradu gdje je upisao i završio pravo, nakon čega je poslan na službu u Mostar gdje je jednog dana, prolazeći pored jedne advokatske kancelarije, ugledao prekrasnu djevojku, katolkinju i Hrvaticu, Angelinu. Tako sam se i ja rodio 1932. u Mostaru. Prilagođavajući se novoj sredini, moj je otac vrlo brzo slovo č na kraju svog prezimena zamijenio slovom ć.
:: Pored svih znanstvenih radova i esejističko-literarnih spisa, vi ste se osobito proslavili otvorenim pismima, od kojih je svakako najpoznatije ono napisano samom Titu sa zahtjevom da odstupi, odnosno ne prihvati doživotne funkcije na čelu države i Partije. Zalagali ste se za sve političke zatvorenike, pa i one s kojima se politički i ideološki niste slagali. Ali, upravo u Istočnom epistolaru, u pismu Brodskom u proljeće 1991. priznajete: "Dosadilo mi je pisati otvorena pisma, kao što sam to činio posljednjih dvadesetak godina... Čemu je to poslužilo?" Zašto ste prestali i sjećate li se posljednjeg pisma kojim ste kod nekog za nekog intervenirali u Hrvatskoj?
Jednostavno sam zaključio da je došlo vrijeme da pisanje pisama prepustim mlađima od sebe. A posljednje pismo napisao sam Tuđmanu tražeći da se ispravi nepravda i da se vrati mirovina Karlu Štajneru.
:: I je li mu bila vraćena?
Jest.
:: Znači, nisu sva pisma bila uzaludna?
Eto, Štajner je barem umro u miru.
:: Vi Štajnera spominjete baš na početku Istočnog epistolara, njegov povratak s robije u gulagu i knjigu "Sedam tisuća dana u Sibiru". Ali spominjete i gotovo nevjerojatan podatak da je Štajner tamo susreo vašeg strica.
Tako je. Kada smo se sreli nakon njegova povratka u Jugoslaviju, ja sam mu pričao o obitelji svog oca i on je prepoznao ime mog strica s kojim je neko vrijeme robijao i koji, nažalost, nije preživio gulag, za razliku od mog djeda, očeva oca, koji se živ vratio kući.
:: Ovo dopunjeno hrvatsko izdanje Epistolara završavate otvorenim pismom Putinu koje je objavljeno 2007. godine u talijanskim novinama na dan njegova dolaska u Rim, nedugo nakon ubojstva novinarke Ane Politkovskaje. Čini li vam se da se svijet možda vraća u neko stanje slično hladnoratovskom i da Putin možda od sebe stvara vođu nekog novog bloka?
Pribojavam se da je moguće jedno novo svrstavanje, različito u ponečemu od onog hladnoratovskog koje smo iskusili, ali ne manje opasno. Dapače, s novim tipovima naoružanja i nedostatkom odgovornosti onih koji njime upravljaju, opasnost nas prati kao sudbina. Neke implicitne veze s nekadašnjim "blokovima" nisu vidljive, ali postoje i prijete. Putina ne bih ubrojio u ličnosti koje se tome protive. Naprotiv, on takve prijetnje koristi na svoj način. Ipak je to bivši KGB.
:: Nosilac ste francuske Legije časti, doktor ste Sorbonne, dobitnik pet počasnih doktorata na sveučilištima u Europi, redoviti ste član Akademije Bosne i Hercegovine i Makedonske akademije. Pitanje je zapravo za HAZU, ali kako vi objašnjavate to što niste član i Hrvatske akademije?
Vjerojatno nisam bio "podoban", nekom sam se zamjerio. Uostalom, nisam bio ni član bivše Jugoslavenske akademije. To vam je tako. Branio sam pisce u zatvoru.
Upozoravao sam na zlo
:: Neposredan povod vašem odlasku iz Hrvatske 1991. bila su tri metka koja je netko usred bijela dana ispalio u vaš poštanski sandučić. S kakvim ste mislima tada otišli?
U knjizi naslovljenoj Jugoslavenstvo danas, objavljenoj osamdesetih godina minulog stoljeća u Zagrebu i Beogradu, upozoravao sam na zlo koje nas može snaći. Dogodilo se i gore: rat među narodima bliskim i srodnim, sukobi nacionalni, ideološki ili vjerski, etničko čišćenje, progoni, logori. Pratio sam te tragične događaje, osuđivao krivce, branio nevine, neuspješno. Ti hici ispaljeni u poštanski pretinac s mojim imenom podsjetili su me da nas pero ne može zaštititi od kuršuma. Valjalo se skloniti. Otišao sam u Francusku i ostao tamo četiri godine, a potom četrnaest godina u Italiji, u Rimu. Na odlasku sam mislio da će se situacija, uz pomoć međunarodnih posrednika, ubrzo srediti, a sukobi prevladati. Prevario sam se. Ali stalno sam se vraćao i pratio što se zbiva u nas, u nama.
:: Kako danas gledate na to razdoblje i koje ste pouke izvukli?
Strasti i prisile lako ovladaju javnim životom ne samo na prostorima kakvi su balkanski. Kritički sudovi koji se u raznim prilikama odupiru vlasti ili ideologiji nađu se često između izdaje i klevete: kritika koja se odnosi na vlastitu naciju i sredinu proglašava se izdajom, a zamjerke koje se upućuju drugoj, suprotstavljenoj strani, klevetom. Odlučio sam otići u svijet i pokušati se osloboditi pristranosti. Vraćao sam se tjeskobno u zemlju u kojoj sam odrastao, pisao o njoj, nadao se. Osjećao sam se ponekad u nekom čudnom položaju između azila i egzila: ne u azilu jer ga nisam ni od koga zatražio ni u egzilu jer me nitko nije izgnao. Otišao sam svojom voljom, u potrazi za prostorom otvorenijim i slobodnijim. Biti tako "između" nije lagodno, ali ponekad pomaže onome tko piše. Sve to vrijeme nastojao sam sačuvati svoja prijateljstva u Beogradu, Ljubljani, Skoplju, Prištini, Podgorici, napose u Sarajevu kamo sam dolazio više puta dok su granate padale po njemu u, a njegovu središtu zjapila spaljena Nacionalna biblioteka. I u svoj rodni Mostar, okrutno rascijepljen, navraćao sam kad god sam stigao, dovodio u nj prijatelje da vide što smo kadri učiniti sami sebi i drugima. Pisao sam o svemu tome za novine domaće i strane, govorio na radiju i televiziji, držao predavanja, sudjelovao u raspravama, sporio se oko istine, pokušavao osporiti laž. Nove spoznaje koje sam stjecao u emigraciji utjecale su na moje stavove, dopunjavale ih, u ponečemu i mijenjale, u svakom slučaju ispravljale. Pošao sam s nadom ili uvjerenjem da ćemo uspjeti spasiti zajednicu barem kao neku vrstu konfederacije. Nakon svega što se dogodilo, uvidio sam da to više neće biti moguće. Ali tješio sam se da se i bez zajedničke države mogu uspostaviti i očuvati plodotvorne društvene i kulture veze, da se može izbjeći retrogradnu provincijalnost, stanje u kojem su uvijek krivi "oni" i "njihovi", a "mi" i "naši" u pravu. Razulareni nacionalizmi osuđuju i nazivaju "jugonostalgijom" svaki, pa i najmanji pokušaj da se spase stanovite vrijednosti koje smo zajedno nastojali steći ili doseći. Sama riječ "jugonostalgija" i način na koji se izgovara poprimila je značenje izdaje ili klevete.
:: Kako ste doživjeli najnovije provale antićiriličnog raspoloženja u Hrvatskoj?
Kad sam vidio kako se tretira ćirilicu, muka me spopala. Je li to moguće?! To je, prije svega, dokaz niske kulture, ne samo vjerske nego prije svega građanske i političke. Ćirilica nije samo srpsko pismo nego jedno od najvažnijih slavenskih pisama. Koristili su ga mnogi katolički svećenici, napose u Dubrovniku. I naša glagoljica nosi u sebi ćirilične tragove, i Bašćanska nam ploča. Razbijati natpise na kojima se uz latinična nalaze i ćirilična slova može se smatrati vandalizmom. Stidim se da se to dogodilo u gradu koji je toliko trpio u posljednjem ratu – u Vukovaru. Ne ponovilo se. Bilo bi dobro kad bi netko od naših učenih svećenika obavijestio naš katolički puk o kakvu se činu radi. Posrijedi je, uz ostalo, nepoštivanje ustavnoga prava manjine poput srpske. Vuk Karadžić je počasni građanin Zagreba! Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima podčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac, Medulić, Papandopulo, Gavella, Ružička, Sorkočević... Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. I ovako nepotpuna, ova lista sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to, još 1890. shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: "Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin".
:: Kad spominjete učene svećenike, vi ste s takvima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća blisko surađivali.
Bio sam vrlo zadovoljan da smo mogli primiti i stalno surađivati u PEN-u s ljudima kao što su bili Šagi Bunić, Bajsić, Turčinović i još neki. Danas se pitam kakva bi bila Kršćanska sadašnjost u ovim novim okolnostima. Bi li sličila na onu koju su s mukom i ne bez otpora vodili spomenuti članovi? Branio sam, koliko sam mogao, pravo na vjeru, a danas mi se ne sviđa pripetljavanje strankama, kakvo tolerira i potiče dio crkvenih krugova.
:: Novo doba donijelo je još jedan pojam o kojem puno razmišljate i pišete: krizu.
Jedan je od najgorih učinaka krize taj što često navodi najsiromašnije da podrže sumnjive izvore bogatstva kako bi se sačuvala radna mjesta i osigurao posao, dostigao bolji i dostojniji način života. No uputno je u vezi s tim postaviti stanovita pitanja koja u našim prilikama često odlažemo ili zaobilazimo: što će se dogoditi kad ovdje, na našem tlu, "iziđemo iz krize"? Odakle ćemo tada krenuti i u kojem pravcu? Kako i kamo ćemo zakoračiti? U razdoblju koje proživljavamo mnogo je više pitanja nego odgovora. Ovi posljednji rijetko su ohrabrujući. Nakon svega što je prošla i proživjela naša civilizacija, postali smo manje naivni i sve više nepovjerljivi. Razlikujemo bolje nego prije slobodu izražavanja koja se nudi od izražavanja slobode koja se uskraćuje.
Gubi se granica lijevog i desnog
:: Gdje je u svemu tomu danas mjesto kulture i intelektualca?
Politika odavno nema istinskih kulturnih referencija na koje bi se pozivala i kojima bi se rukovodila. I ne traži ih, kao da ih i ne želi. Ne uspijeva ili se ne usuđuje potaknuti nastanak neke nove, pozitivne političke kulture. Inteligencija je obeshrabrena bez obzira na koju se stranu svrstava, a granica lijevog i desnog ionako se sve više gubi. Teško je reći u kojoj mjeri europska inteligencija predstavlja stvarnu i djelatnu kategoriju u društvu. Najčešće je raspršena ili pak zatvorena u krugove suviše uskih ili površnih orijentacija i opredjeljenja. Pojedinci koji joj pripadaju ne uspijevaju se približiti jedni drugima i djelovati zajedno na nekoj široj humanističkoj platformi. Glas intelektualaca rijetko se može čuti pri donošenju odluka bitnih za društvo na širem planu i posebnu zajednicu na užem. Tko su i kakvi su zapravo današnji intelektualci, barem njihova većina? "Angažiranog intelektualca" iz Sartreova vremena dočekuje se sa smiješkom na ustima. U svemu što se zbiva oko nas istinska kultura gotovo da i ne sudjeluje i to je mnogo opasnije nego što se čini.
>> Predrag Mavejević u "Hadžiću" predstavlja novi "Istočni epistolar"
