Miroslav Međimorec režirao je sedamdesetak predstava, napisao tri romana i šest drama, bio je veleposlanik u Švicarskoj, vojnik u Sunji, doktor teatrologije, stožerni general Hrvatske vojske, načelnik Sigurnosno-obavještajne službe u Ministarstvu obrane. Ovih je dana u Histrionskom domu predstavio zbirku drama “Tužni hrvatski san”, a trenutačno piše roman i dramu te snima dokumentarni film iz hrvatske nedavne povijesti.
:: Zašto ste se od redateljskog prebacili na spisateljski posao?
Oduvijek sam htio biti pisac. Studirao sam komparativnu književnost. Pokojni profesor Hergešić oduševio nas je za kazalište. Tamo me stariji kolega Žiro Radić odveo u Studentsko eksperimentalno kazalište i tako je sve počelo. Ali ljubav prema knjizi traje odmalena, od ormara moje pokojne tete. Kao klinac sam prvo gledao slike, a onda i sjajnu dvotomnu povijest francuske revolucije sa strašnim slikama koje su plašile malog dječaka. Manje se zna da sam kao redatelj adaptirao djela poput “Zriniade”, pa Kušanov “Toranj”, Krležine “Zastave”... To su sve bile pripreme za pisanje drama. Družio sam se i s puno pisaca i radio puno praizvedbi, i to Kušana, Bakmaza, Gavrana. Sada bih opet volio i režirati. A pravi poticaj za pisanje bila je narudžba Juvančića i Para za stotu obljetnicu osječkog kazališta. Znali su da sam se mnogo bavio Krležom pa su mi ponudili rad na “Zastavama”, a kako sam već radio adaptaciju “Zastava” 1984. u varaždinskom kazalištu August Cesarec, prihvatio sam ponudu. Redatelji bi morali više raditi s piscima. Gombrowicz je govorio da kada preda komad, više se ne pojavljuje do premijere. To se meni dogodilo s Kunderom koji je bio u Zagrebu 1980. na premijeri, ali je rekao: Ja vam ne gledam ništa. Čak nije htio doći na premijeru, ali je došao i oduševio se. Bio je to komad “Jacques fatalist”. A kada su Kušana pitali kako je raditi s Međimorcem, rekao je da je u “Tornju” dopisivao moju adaptaciju, dok je kod “Svrhe u slobodi” preko noći nadopisivao tekst, a sada se boji da će u sljedećoj predstavi nositi kulise.
:: Jeste li s redateljskim radom naprasno prekinuli ili je to bio proces?
Posljednja predstava koju sam radio prije odlaska u rat bio je “Kralj Ubu”. Taj sam komad uz “Ledu” jedini radio dva puta. Predstavu “Kralj Ubu” radio sam u ožujku i travnju 1991. u ITD-u pokušavajući u nju unijeti svoje osjećaje kaotičnog, burnog vremena i pretkazati ono što dolazi. “Kralj Ubu” je uostalom jarryjevski Macbeth. Izabrao sam ekipu mladih glumaca i glumica koji nisu razumjeli moj koncept. Bili su zbunjeni. Moja silna želja da razotkrijem užas koji se približava nije uspjela. Uvijek sam prilično emotivno prihvaćao reakcije na moje predstave, čak i onda kada su to bili samo napola porazi. Tako smo 1968. u Parmi bili s “Vietrockom” na studentskom svjetskom festivalu. Bilo je to točno vrijeme početka studentske pobune. U pola gledališta trajale su silne ovacije, pola gledališta je protestiralo, zviždalo. To me isto pogodilo. Nakon ITD-a sam otišao u rat, premda sam još godinu dana bio u angažmanu Gavelle.
:: Jeste li napuštanjem kazališta više izgubili vi ili hrvatsko kazalište?
To morate pitati kazališne ljude. Jedan broj mladih ljudi više i ne zna što sam radio.
:: Jesu li vam nudili mjesto profesora na Akademiji dramskih umjetnosti?
To je duga priča koja seže u 1971. Tada sam bio asistent profesoru Violiću i na jesen sam trebao postati profesor. No, tada je došlo do predstave “Svrha od slobode” na Dubrovačkim ljetnim igrama i bio sam bačen u ilegalu. Tada sam dobio status slobodnjaka koji sam imao sve do 1985. kada su me nakon tri natječaja primili za redatelja u Gavellu. Na ADU me kasnije više nisu niti znali. Dobio sam naljepnicu, stigmu koja čovjeka u vremenima ideološke podijeljenosti i radikalizacije snažno obilježava. Desetak sam godina lutao po Jugoslaviji da preživim. Profesor Spaić je bio zaslužan za dovođenje “Svrhe od slobode” u Dubrovnik, a onda se na neki način odmaknuo od nje i odmah je otišao u Švicarsku ili Njemačku i nije ga bilo pola godine. Ta se predstava dogodila u onom najžešćem vremenu, u ljeto 1971., kada je sve doslovce gorjelo, čak i šume.
:: Opisuje li taj period Mani Gotovac dobro u svojoj biografiji?
Na neki način to je to. Polarizacije koje su se događale unutar glumaca, redatelja... Neki od moćnih ljudi išli su od jedne strane na drugu pokušavajući zaštititi integritet i pozicije.
:: Vi ste bili stigmatizirani 1971., ali i nakon što ste se odlučili uključiti u Domovinski rat?
Drugi je slučaj bio 2000. zbog promjene vlasti kada sam ponovno smijenjen, ali ne samo ja nego i 35 veleposlanika. Bili smo poniženi jer smo stavljeni na nižu činovničku funkciju. Dočekao sam mirovinu kao službenik u Ministarstvu vanjskih poslova. Od 1967. do 1971. kao redatelj imao sam period velikih uspjeha, nagrada. Onda je došlo onih deset godina, pa povratak u Teatar ITD s velikim predstavama kao što je “Jacques fatalist”, te rad u varaždinskom kazalištu s “Povratkom Filipa Latinovizca”, Gjalskijevim “Noćima” koje su isto ušle u gluho uho jer su problematizirale odnos hrvatskog intelektualca i hrvatske zbilje.
:: Nisu li dvije stigmatizacije previše za jedan život?
Jesu, ali treba imati dobra pleća. Ja sam borac pa sam izdržao. Ne dam se slomiti pa sam objavio i “Tužni hrvatski san”.
:: Jeste li razmišljali o odlasku u emigraciju?
Nikada. Obožavam Kunderu, ali ne razumijem kako je mogao ostaviti svoj jezik, jer s jezikom ostavljate i domovinu. Domovina ga je neki način i kaznila zbog toga.
:: Redatelji odgajaju i glumce. Jeste li vi imali svoje glumce?
Završio sam komparativnu književnost i upisao režiju. Tada je tu bila generacija Mladena Budiščaka, Darka Čurde, Zdenka Jelčića, Vlaste Knezović, Dubravka Sidora, Enesa Kiševića, Drage Meštrovića... S njima sam radio ispitne predstave, neki su bili u “Tornju”, “Svrsi od slobode”. Posebno sam puno radio s Budiščakom Budilicom. On je bio u “U guštari velegrada”, “Lamentacijama Vinka Žganca”... Volio sam raditi i s Bobanom, Vanjom Drachom, Fabijanom Šovagovićem, Perom Kvrgićem, Marijom Kohn, Semkom Sokolović... Pri kraju je i roman o mojoj generaciji glumaca kroz tragični život Mladena Budiščaka, ali ne samo njega. Cijela ta generacija ima glumce koji su rano umrli i preboljeli teške bolesti. U silnoj želji da budu glumci do kraja, kao da su se potrošili, kao da su izgorjeli do kraja. Pisanje o njima je moj dug njima, jer redatelj bez glumaca je ništa.
:: Osjećate li se danas dijelom hrvatskog glumišta?
Da. Ali sada je najveći dio mog hrvatskog glumišta na žalost otišao.
:: Što biste danas režirali?
Nakon “Zastava” u Osijeku, glumci iz predstave Dragan Despot, Damir Lončar i Anja Šovagović pozvali su me da kao režiser radim “U agoniji” u Histrionima. Ta ideja još je u zraku. Anja i Despot nikada nisu igrali zajedno, a rado bi igrali zajedno. Poslao sam signale da bih radio i drugdje, ali teško je sada nekome preoteti njegovo mjesto.
:: Ali priča se da nam nedostaju veliki režiseri, da ih moramo uvoziti?
Ne znam jesam li veliki režiser, ali je velika šteta da više ne rade ni Žorž, ni Violić, ni Jupa ni Gerić. To su sve krasni režiseri koje su izbacili više direktori nego mladi redatelji. Neoprostiva šteta je što ne glume i stari glumci. Pero se zadržao, ali bih rado vidio Mariju Kohn u pravoj predstavi, a ne samo u sapunici. Ili Nadu Subotić. Glumci vani umiru na sceni, koriste se do zadnjeg atoma snage i strašno su korisni za kazalište jer mladi od njih uče.
:: A kakvo je vaše iskustvo s HNK Zagreb?
Tamo sam davno radio s Vanjom Drachom i Mirom Furlan, i to “Mizantropa”. To je jedina predstava koju sam tamo radio. Bio sam redatelj nekog drugog kazališta. Imate mainstream, glavnu struju koja pati od mode i snobizma, pompe, uspjeha koji i jest i nije uspjeh. A ja sam pokušavao i stalno pokušavam na sceni istisnuti muku svakodnevnog življenja i pritiska povijesti koji je kod nas strašan. Sada pišem dramu “Oslobođenje Zagreba” baš o pritisku povijesti koji nas melje i ne da nam pozabaviti se pravim ljudskim temama. Stalno se moramo baviti prokletom poviješću, politikom, nasiljem nad nama, dijeljenjem na lijevo i desno.
:: Objavili ste tri romana. U “Piše Sunja Vukovaru” jedan je od likova i Slobodan Praljak.
On je moj dugogodišnji prijatelj s Akademije.
:: Hoćete li pisati roman samo o njemu kojem i dalje stavljaju na teret rušenje mostarskog mosta?
To se ne bih usudio. U drami o Svenu Lasti imaju dvije scene iz Sunje u kojima se pojavljuje Praljak. Previše sam mu blizu da bih o njemu pisao roman. I u knjizi “Piše Sunja Vukovaru” pokušao sam objektivizirati Praljka. A o mostu bi svi morali imati saznanja. Na Haaškom sudu odbijena je ta optužba protiv njega. Objavljena je ekspertiza neovisnih stručnjaka da je neizvjesno je li rušenje mosta hrvatska krivnja, jer je most srušen eksplozivom. Praljak u to vrijeme više nije bio nadležan, nije bio tamo, doznao je za rušenje mosta naknadno. Kad se govori da je Praljak odgovoran za rušenje mosta, govori se velika neistina. To je zloporaba. No on sam je rekao da bilo koji most nije vrijedan malog prsta jednog vojnika, što će vam potvrditi svaki vojnik.
Evo još jednog primjera kako prolaze ljudi koji su se borili za ovu državu , bez obzira na obrazovanje . Pohlepna gomila smrdljivog smeća još za rata nije mogla smisliti one koji su ratovali za ovu državu , gdje susu se četnici u Rijeci čudili kako to da vojnici još dobiju i plaću za odlazak u Liku, smrdljivi riječki četnici bi ima najrađe naplatili i hranu koju pojedu tamo. Slično je bilo i u varaždinu, zagrebu koji su uz to bili preplavljeni dezrterima iz ratnog područja , svi oni su došli na svoje 2000. godine , a sa sanaderom samo još ubrzali uništavanje ove države.