Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 53
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
vedrana rudan

Žalim te naše muškarce. Pa 20 posto njih čuva tuđu djecu, a misle da su njihova

vedrana rudan
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
17.11.2013.
u 10:34

Britka hrvatska književnica na Interliberu je predstavila roman “Amaruši”, priču o djevojčici koju odgajaju baka i djed jer njezini roditelji non-stop rade

Jedna od prvih promocija na 36. Interliberu bila je ona novog romana britke književnice Vedrane Rudan. O romanu “Amaruši” govorio je urednik Drago Glamuzina, a Vedrana je spremno postavljala škakljiva pitanja publici pa su neki od prisutnih čak pobjegli s promocije.

:: “Amaruši” je prva knjiga koju ste objavili otkako je Hrvatska članica EU. Je li bilo isto objavljivati knjige izvan EU i u EU?

Vaše me pitanje nasmijalo, a zapravo je vrlo ozbiljno. Što se u našim životima promijenilo ulaskom Hrvatske u EU? Bila sam protiv ulaska u EU jer sam naslućivala da će nam se dogoditi ono što nam se i dogodilo. Ministar financija Linić s ekrana se na mene dere kako bih morala stegnuti pojas jer iduće godine moramo ulazak u to leglo korupcije, kriminala i preplaćenih neradnika platiti, čini mi se, 600 milijuna eura, a mi ih nemamo. Zašto smo ušli u EU? Da bi Neven Mimica, europski povjerenik za potrošače, zarađivao 20 tisuća eura mjesečno? Da bi ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, najpoznatija po tome što je u svojoj stranci već dvadeset godina okružena što osuđenim, što suspektnim kriminalcima, mogla putovati oko svijeta?

A narod gladuje. Prezirem našu korumpiranu vlast koja nas je prodala europskim mafijašima. Meni kao pisačici EU još nije ušao u život, ali hoće. Najvjerojatnije ću morati uvesti fiskalnu kasu i platiti devedeset i pet posto poreza na iznos od 126 eura koliko mjesečno zarađujem od hrvatskih izdavača.

:: Nije li naslov vašeg najnovijeg romana trebao biti “Ja, Pipi”?

To je bio radni naslov. Pisac na početku nikad ne zna kamo će ga likovi odvesti. Djevojčica se željela zvati Pipi, ali sam joj promijenila ime u Amaruši. Neka mala vještica na vrijeme nauči da je šef u pravu i onda kad nije. Nisam poštovala dječje pravo na izbor. Zašto bi pravo na bilo kakav izbor imala unuka kad ni na kakav izbor u ovoj zemlji nema pravo njezina nona.

:: Vaš je roman napisan u formi drame, ima dijaloge, nema didaskalija. Očekujete li njegovo postavljanje na kazališne daske?

Nikad ne pišem ispunjena “očekivanjima”. Ne znam ništa o teoriji književnosti, mislim da pisci o njoj i ne trebaju ništa znati pa pojma nemam koji su pisci napisali knjigu poput moje. Ispričala sam priču samo kroz dijaloge. Veliki izazov i veliki užitak. Volim jasne rečenice, mislim da se mnogo više o ljudima može reći slušajući ih što govore nego u detalje opisujući prostor u kome govore i cipele koje na nogama nose. Hoće li “Amaruši” igrati na daskama? Toliko mojih likova skače po daskama diljem svijeta pa će na njima najvjerojatnije završiti i Amaruši. Jako me veseli kad u kazalištu vidim ljude iz svojih knjiga. Knjigu “Dabogda te majka rodila” uprizorilo je HKD teatar u kooperaciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca. Ostala sam bez daha kad sam na pozornici ugledala svoju pokojnu majku u interpretaciji legendarne Edite Karađole. Redateljica Tatjana Mandić-Rigonat i ekipa oživjele su moju majku. To jest bolno, ali me na neki način i usrećuje. Kad predstava igra, mogu otići u kazalište, vidjeti mamu i u mraku plakati jer toj ženi nisam bila onoliko dobra koliko je zaslužila i nikad joj nisam oprostila ono što sam joj morala oprostiti. Dok je bila živa. Sada je, naravno, kasno, ali učim. Prema onima koje voliš moraš biti milostiv ako su ti učinili više dobra nego zla. Nažalost, predstava je, trenutačno, “u frižideru”. Znam da to prevedeno znači da se neće igrati, ali mi nije jasno zašto je na ledu nešto što je bilo jako gledano i što bi se gledalo. Željela bih da netko iz “Zajca” moju majku izvuče iz frižidera.

Šestero robova u kući

:: Amaruši je djevojčica čiji roditelji rade non-stop, a nju često čuva baka, ali i djed koji ima puno mlađu partnericu s kojom očekuje dijete. Djevojčica sve vidi i čuje iako je tretiraju kao lutku. Jeste li vi bili Amaruši u djetinjstvu?

Nisam. Mene su i vidjeli i čuli zato što su moji roditelji i moja nona za mene imali vremena. Danas moja Amaruši živi onako kako žive tisuće hrvatskih Amaruši. Hrvatska su djeca predmeti koje se ujutro odloži u vrtiću, nakon vrtića baci ih se u bazen, uvečer u krevet. Ne zato što su mladi roditelji bešćutni nego stoga što se ne mogu baviti svojom djecom. Muž i ja imamo troje djece i jednu unuku. Kad djeci dodamo partnere, svaki dan gledamo u šestero robova koji se rukama i nogama bore za opstanak.

“Sretni” su jer imaju posao, a suprug i ja smo užasnuti kad vidimo kakvim životom žive. Bez radnog vremena, neki od njih bez prava na plaću kojom mogu platiti troškove preživljavanja, povremeni slobodni vikendi služe im da se naspavaju da bi odmoreni mogli krenuti u nove “pobjede”. Moja unučica ima sreću da se o njoj, kad nije u vrtiću, brine baka, ja nisam baka, ja sam “nona”, tako da je okružena toplinom i ljubavlju dok uza sebe nema mamu i tatu. Moja Amaruši nije te sreće.

:: Zanima li vas u ovom romanu više pitanje odgoja ili totalna kriza u kojoj živimo i u kojoj se rastaču i elementarni odnosi unutar obitelji?

Željela sam napisati knjigu o velikoj ljubavi. Sve ovo što ste nabrojili samo je okvir. Godinama sam razbijala glavu kako napisati knjigu o Ljubavi. S velikim, velikim lj. I što se događa s ljudskim bićem kad izgubi ljubav s najvećim lj na svijetu. Opsjeda me ta tema. Postoje parovi koji se zaista vole, koji se godinama vole, ne mogu jedno bez drugoga, dišu u istom ritmu, imaju iste snove, zadrhte svaki put kad se iznenada sretnu na ulici. A onda, iznenada, bez najave, lom! Jedno iskorači iz priče. Kako se osjeća ono drugo? To je tema ovog romana. Mislim da prava, iskrena ljubav “dok nas smrt ne rastavi” nije česta, ali kad ti se dogodi, ništa ti više i ne treba.

:: I u novom romanu bavite se muško-ženskim odnosima i tu ste uravnoteženi: vama su i muškarci legitiman seksualni objekt? Je li u tome tajna vašeg uspjeha kod ženske publike?

Muškarci su u ženskim životima mnogo češće objekt nego se to misli i nego se o tome piše. Muškarci o tome ne pišu jer ne znaju da su objekt, žene o tome ne pišu jer ne žele otkriti kako mi možemo manipulirati junacima svojih života. Nemam tih problema. U svom romanu otkrila sam na što je sve žena spremna da bi zgrabila muškarca do koga joj je stalo. Za žene to neće biti nikakvo otkriće. Za muškarce sigurno hoće. Često mi je žao muškaraca. Dvadeset posto Hrvata brine se o djeci koja nisu njihova. Jučer sam od znanca čula da on s tim “nema problema”. Da sam na mjestu muškaraca, ja bih s tim “imala problema”. Ne volim ni manipulatore, ni manipulatorice ni “krhke ženice” sa srcem od rostfraja. A da ih ima, ima ih. Zašto me čitaju žene? U mojim knjigama nalaze sebe. Sve me više čitaju muškarci. Žele naučiti nešto o ženama od žene koja zaista nema problema s govorenjem istine. Uče, uče. Sigurna sam da im se ponekad digne kosa na glavi.

:: Hrvatska je preplavljena književnim nagradama, ali one nisu rezervirane za sve. Zašto vama izmiču?

Kad bih rekla da me književne nagrade ne zanimaju, ne znam bih li lagala ili rekla istinu. Mislim sve najgore o onima koji ih dodjeljuju pa ne znam kako bih se osjećala kad bih od takvih ljudi dobila priznanje. U hrvatskim književnim krugovima opstaju samo umreženi. Moraš nekome biti žena, ljubavnica, sestra, muž, ljubavnik, brat pa će se onda taj muž, ljubavnik ili brat, sestra, ljubavnica i žena pobrinuti da dobiješ kakav kipić i pet ili pedeset tisuća kuna. Ja sam sebi najveći kritičar. Ja znam kad nešto dobro napišem i kad “promašim ceo fudbal”.

Odgoj jači od Krleže

:: Zbog čega se u nas malo zna o vašim brojnim stranim prijevodima, ali i igranju predstava po vašim knjigama u kazalištima?

Vrlo jednostavno. Ne pišem ni za koga, nema me na TV-u, imam jako čitan blog, u tri godine, koliko postoji, pročitan je četiri milijuna puta, ali nekako mi je neugodno na vlastitom blogu pisati o svojim “vanjskim” uspjesima. Primorka sam kojoj je zakucano u glavu da je hvaljenje nepristojno. Prije nekoliko sam godina naletjela na Krležinu rečenicu – ako se sam ne hvališ nitko te neće… U mojoj je glavi odgoj još uvijek jači od Krleže. Čime da se pohvalim? Krećem, na užas onih koji su odgojeni poput mene. Moje su knjige prevedene u Americi, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Makedoniji, Rusiji, Poljskoj… U Rusiji su mi izdane čak tri knjige. Čikaška izdavačka kuća Dalkey Archive Press koja je izdala “Uho, grlo, nož” meni je prepustila da odlučim što će mi iduće tiskati. Heidi Julavits, urednica časopisa The Beliver, “mlađeg New Yorkera”, u svojoj će novoj zbirci priča najboljih svjetskih autorica objaviti i moj tekst “Kad je žena kurva”. U Varšavi poznata poljska glumica Kristyna Janda već osmu godinu igra monodramu “Uho, grlo, nož”. Prije neki ju je dan odigrala 200. put. U Sloveniji igra “Kurba” u režiji Mareta Bulca, glumi fenomenalna Violeta Tomič, uprizorena prema zbirki priča “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva”, trenutačno se u Zajcu priprema monodrama “Kurva”, dramatizacija i režija Zijah Sokolović, igrat će Olivera Baljak... Prema mojim tekstovima snimljen je i film u režiji Karpe Godine, šetao je po evropskim festivalima, ali kako me Godina nije pitao za dozvolu da ga snimi, tom sam filmu zabranila šetnju. Sada mi je žao. Možda nije sve u autorskim pravima, ima nešto i u slavi. Mirko Ilić, svjetski dizajner, poklanja mi naslovnice. Zbog njega Amaruši izgleda sjajno. Prekinut ću. Toliko sam uspješna da je to pomalo neukusno.

Piši, stara, što te volja

:: Već dulje objavljujete kolumne na svom blogu. Postoji li kod vas autocenzura čak i kada ste sam svoj šef?

Da postoji, ne bih pisala na blogu, nego bi me netko za pisanje plaćao. Ne, nemam autocenzure i nisam sretna zbog toga. Imam odraslu djecu koja bi zbog mojih tekstova mogla imati problema. Razgovarala sam s njima i dobila od njih blagoslov: piši, stara, što te volja, ako nećeš sad, kad ćeš?

:: Nedavno ste progovorili o kreditima u švicarcima u filmu Arsena Oremovića. Država je oštra prema obrtnicima kojima u blagajni nađe pet neregistriranih kuna, a zašto je tako ponizna prema bankama? Je li jedini izlaz iz ovog bankarskog ropstva u revoluciji?

Arsen Oremović zaista je hrabar lik. U zemlji koju su političari prodali bankama napraviti onakav film herojski je podvig. Svi mi “švicarci” izgubit ćemo i bitku i rat, ali neki su u Hrvatskoj ipak digli glas. Udruga Franak, Arsen i svi mi koji smo u tom filmu nastupili. Hrvatskoj nedostaje građanske hrabrosti i spoznaje da za ovo u čemu živimo nismo mi krivi iako nam se to stalno ponavlja. Krivi su oni koji na nas urlaju s ekrana ili u nas bulje iz svojih papirnatih medija. Hrvatska je opljačkana i prodana zemlja. “Revoluciju” ne očekujem. Pojedinac može biti “velik”, ali masa nikad. Citirat ću Bukowskog koji u jednom od svojih intervjua objašnjava zašto masa ne može biti velika. “To bi značilo da neće prihvatiti osmosatno radno vrijeme, otplatu kredita za automobile, televizijski program, filmove, sve te mnogobrojne gluposti. Da se masa pokrene, imali biste opljačkane banke, Bijelu kuću u plamenu, prazne crkve, ulice pune pijanaca… Mase ne mogu biti velike. One čine greške, ali su one same po sebi totalna greška. Mase ne mogu pobjeći od toga, one to ne žele, otplata kredita njihova je najveća pobjeda. Ne možete ih previše kriviti, one imaju samo nekoliko alternativa. Potrebna je zaista buntovna, inventivna duša, da se probije do slobode.” Da skratim, i Bukowski misli, nema nade za Hrvate.

Ključne riječi

Komentara 41

DU
Deleted user
10:59 17.11.2013.

Ima jedna narodna: Nije bitno cije je dijete bitno je tko ga hrani.I tocka.

KO
kodakisemoguisrat
11:19 17.11.2013.

ona žali muškarce? ne ona vrijeđa 20 % žena u hrvatskoj da.... svaka takva majka trebala bi se zapitati zašto je uskratila svom djetetu da ne zna tko mu je pravi tata. mislim da je to sebična odluka kod kojee se treba razmišljati što time uskraćuje djetetu a i pravom ocu.

BR
BratCroat
11:32 17.11.2013.

Živi u manjku ljubavi pa je kivna na cijeli svijet!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije