Gošća 36. Zagrebačkih književnih razgovora koji danas počinju u Društvu hrvatskih književnika je i redovna profesorica Umjetničke akademije u Osijeku i teatrologinja Sanja Nikčević. U svom izlaganju odgovorit će na pitanje zašto više ne volimo afirmativne priče.
– Ne volimo ih zato što se danas nose ‘teške boje’ u umjetnosti. Krajem 19. stoljeća realizam je uveo ideju da će samo kritika društva i pokazivanje negativnih primjera promijeniti društvo nabolje. To je imalo smisla jer je umjetnost uvijek upozoravala na probleme. Međutim, proglašavanje isključivo kritike visokom umjetnosti i inzistiranjem na sve ‘jačoj’ i ‘jačoj’ kritici objektivno i konstruktivno kritiziranje pretvorilo se u neobjektivno, destruktivno i nihilističko kritizerstvo. Početna želja za mijenjanjem svijeta nabolje pretvorila se u nametanje negativne slike svijeta kao jedine oko nas. Pri tome su ljepota i pozitivne emocije (sreća, ljubav, prijateljstvo) te katarza proglašene kičem, a sve afirmativne priče koje govore pozitivno o svijetu (npr. vjerom da su ljudi dobri ili sretnim krajem, dakle vjerom da je moguće riješiti probleme) proglašene nerealnima ili ‘pukim i praznim’ podilaženjem publici – kaže Sanja Nikčević koja će se zapitati i kako kazalište slijedi smjenu svjetonazora.
– Koliko god umjetnost pokušava uvjeriti samu sebe da je izvan politike, izvan ideologija..., ovo što je danas trend i moda u umjetnosti, a posebno u kazalištu, posljedica je smjene svjetonazora. Kazalište, i to ono glavne struje koje financira država/društvo, uvijek odražava temeljni svjetonazor i politiku društva, odražava njegovu hijerarhiju vrijednosti. Nije slučajno intendanta HNK od osnutka kazališta postavljao Sabor! To je vezano uz sam nastanak kazališta koje je proizašlo iz rituala, dakle onog najsvetijeg u društvu i takvo ostalo punih 15 stoljeća. Služilo je za prenošenje najvažnijih istina (pouku) i osnaživanje publike u dvije najvažnije epohe našeg civilizacije: u antici (mitologija) i srednjem vijeku (kršćanstvo). Od srednjeg vijeka u našoj kulturi vlada kršćanski svjetonazor koji vjerom, kršćanstvom, tumači svijet oko nas, što reprezentiraju srednjovjekovne priče o Bogu, pri čemu je ljubav glavni osjećaj. Dužnost je temelj odnosa prema društvu pretočeno u priče o kraljevima koji dominiraju u baroku, a čast je u temelju odnosa prema pojedincu gdje nam je činska figura glavni predstavnik kojeg vidimo u melodramama i pučkim komadima 19. stoljeća. Pojedinac je do kraja 19. st. bio u vladajućem svjetonazoru podređen višim idejama i ciljevima.
A zašto je došlo do promjene?
– Zato što je u 19. stoljeću prosvjetiteljstvo uvelo promjenu svjetonazora koji i danas vlada. U ateističkom svjetonazoru znanost je postala način tumačenja svijeta (pa su vjera i Bog protjerani u privatnu sferu), kritika koja će ukazati na loše i poboljšati društvo postala je najvažniji odnos prema društvu, a sloboda individualca glavni cilj. Pojedinac je postao centar svijeta jer je sve podređeno njegovu boljitku koji će se dogoditi uz pomoć znanosti i tehnologije, dakle naporima samih ljudi. Odatle je došlo da je kritika društva jedina vrijedna funkcija umjetnosti. Zašto je to otklizalo u pljuvanje svijeta oko sebe, u poništavanje bilo kakvog smisla ili pozitivnih vrijednosti, teško je reći. Možda zato što taj sistem zapravo ne funkcionira, a pojedinac je nesretniji nego ikada prije pa nam sad umjetnost tumači da zapravo sreće, pravde i ljubavi i nema. Kada neki umjetnici ‘pljuju’ po svemu oko sebe na najružniji mogući način, kad vrijeđaju ljude i sve njihove plemenite osjećaje (ljubav, prijateljstvo, domoljublje, vjera) proglašavaju nazadnima i opasnima, smatraju da su jako hrabri. Kao Frljić. Uopće nisu hrabri jer slijede vladajući svjetonazor i europski trend jer se iste te slike napadanja društva kao rasističkog, homofobnog, nacionalističkog i vjerski zatucanog (uz puno golotinje, krvi i pljuvanja na sceni) mogu vidjeti i po europskim glavnim kazalištima – tvrdi Sanja Nikčević.
Čime argumentira tvrdnju da se tu radi o trendu?
– Dokaz da je to trend, a ne prava potreba za promjenom društva, jest to što se samo određene, ove spomenute teme ‘nose’, dok nikoga više ne zanimaju prava žena ili radnika. Zato bi danas u HNK bilo hrabro postaviti komad koji pokazuje dobrog svećenika ili brak u kojem se ljudi vole i zajedno prolaze kroz krize života. Budući da je ono što glavna struja kazališta zastupa u suprotnosti s hijerarhijom vrijednosti i svjetonazorom većine ljudi, ona gubi publiku. Pa ide u male prostore, gradi scenu u publici, radi jednokratna događanja koja se medijski napuhuju kao filozofski teatar... Srećom, na rubovima glavne struje (Histrioni, Gavran teatar, Exit, Komedija, scena na Peščenici ili Trešnjevci, kazališni amateri...) ili u izvanrednim situacijama (Domovinski rat), postoji i drukčije kazalište. Ono nema medije, ali ima publiku koja si usmeno prenosi informacije.
A koliko imaju smisla razgovori u DHK?
– Intelektualcima je u ‘opisu radnog mjesta’ razgovarati. Oni promišljaju, analiziraju, komentiraju svijet. DHK je jedno od mjesta koje uporno otvara prostor za govor koji u medije teško prodire. Odaziv kvalitetnih sugovornika iz svijeta pokazuje da potreba za propitivanjem suvremenih trendova živi i u drugim zemljama.
Sto taj još uvijek radi u Rijeci? Po meni momentani - izgon.