Nema riječi koje bi dočarale, teško je naći pravi izraz, neopisiva ljepota, neizrecivi užas... Nema novinara početnika koji barem jedan tekst nije započeo nekim od ovakvih izraza i fraza. Uz pravog učitelja učinio je to jednom i nikada više. Nemaš riječi? Idi, pa ih nađi i onda se vrati. Ozbiljan novinarski posao ne oprašta i ne trpi nedostatak riječi.
Umjetničke kritike upravo zato sasvim zasluženo pripadaju višoj razini naše profesije. Skladatelji i slikari, na primjer, čitav život posvećuju izricanju onog što je neizrecivo riječima, a naš je zadatak upravo to neizrecivo prepričati, dočarati i još k tomu ocijeniti. Premda tu često vrijedi ona Wittgensteinova da se o onome o čemu se ne može govoriti ima šutjeti, nama je govoriti i pisati. I premda to zna biti ćorav posao, ipak je potreban, izazovan i nadasve povlašten.
Povlašteno je tri večeri prošlog tjedna bilo i novozagrebačko naselje Travno sa svojim kulturnim centrom i Scenom Travno koju je pohodio Festival svjetskog kazališta. Tamo, na platou Mamutice, tri se večeri igrala predstava o Ganešu, indijskom bogu sa slonovskom glavom koji se zaputio u nacističku Njemačku da vrati ono što je Hitler ukrao bogovima: svastiku, drevni hinduistički simbol sreće i napretka pretvoren u kukasti simbol mržnje i uništenja.
Predstava je u Novi Zagreb došla čak iz Australije, odakle je kazališna trupa i širom svijeta poznata i hvaljena nezavisna kazališna institucija “Back to Back Theatre”.
Zagrljaj umjesto riječi
Nažalost, ne mogu vam reći da svakako odete u Travno pogledati predstavu “Ganeš protiv Trećeg Reicha” jer njihove su tri večeri prošle, ali ako i kada ponovno dođu u naše krajeve svakako ću vas na vrijeme upozoriti. Ovaj put ni ja nisam imao pojma što me čeka u Travnom, ali Festival svjetskog kazališta ionako nas je naviknuo da ne očekujemo ništa manje od čuda, pa se čudo pred našim očima i tamo dogodilo. Ali kakvo čudo! Neopisivo, napisao bi novinar početnik. Predstava čovjeka doista ostavi bez riječi. Kvragu hladna objektivnost i novinarska distanca! Ionako sam u Travno otišao kao gledatelj, a ne kao novinar pa si tim više mogu dopustiti biti krajnje subjektivan, štoviše i privatan, pa reći da sam nakon predstave, odsjedivši svoje u šutnji i potajice brišući suze, naletio u gledalištu na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana, par koji nam već godinama u Zagreb donosi kazališna čuda sa svih strana svijeta. U tom trenutku doista nisam imao riječi kojima bih im zahvalio na upravo doživljenom iskustvu. Mogao sam ih samo zagrliti kao svoje rođene, pa sam to i učinio, kad već nisam mogao, jer bi ipak bilo pretjerano i australskim gostima vjerojatno čudno, zagrliti svakog od petorice glumaca predstave.
Back to Back Theatre na prvu je poseban po tome što u njemu predstave sukreiraju i izvode glumci koje takozvano normalno društvo zdravih ljudi promatra i doživljava kao osobe s poteškoćama, intelektualnim i fizičkim. Ali, oni su daleko posebniji po rezultatu svog rada, po originalnosti, domišljatosti i promišljenosti, po genijalnim scenskim rješenjima postignutim krajnje jednostavnim sredstvima, što podrazumijeva upravo izrazito visoku razinu umjetničke inteligencije. Ganeš s glavom slona tu ima višestruko simboličku ulogu kao božanstvo svladavanja svih mogućih prepreka.
Naslov predstave može vas zavarati. Vječno prisutni fašizam i kako mu se oduprijeti samo je jedna od dotaknutih tema. Je li Ganeš uspio Hitleru oduzeti svastiku? Nije. Zadnje Hitlerove riječi u predstavi glase: svastika će zauvijek pripadati meni. Ali, tu je riječ o mnogočemu drugom, svakodnevnom, ljudskom. Između ostalog upravo i o poimanju različitih poteškoća i svrstavanju ljudi u neravnopravne kategorije po njihovim (ne)sposobnostima.
Samo postojanje ove kazališne družine, koju su australski kritičari proglasili najvažnijom nezavisnom kazališnom institucijom svoje zemlje i njenim snažnim glasom u svijetu, pouka je za sebe. Back to Back Theatre osnovan je još 1987. godine. Sadašnji umjetnički direktor i glavni autor te redatelj ove predstave s kojom su došli u Hrvatsku je Bruce Gladwin. Premda je, kao i svaki inteligentan čovjek, kritičan prema svojoj zemlji i društvu i mnogočemu nepoželjnom što se i “tamo dolje” zbiva, Gladwin mi je potvrdio da je osnivanje i razvoj njihovog kazališta izravna posljedica australske državne politike koja je tih godina odlučila napraviti zaokret u svojoj socijalnoj politici, osobito u pogledu uključivanja ljudi s različitim urođenim poteškoćama u društvo i omogućavanje da razviju sve svoje talente i mogućnosti. Dakle, naglasak je na razvijanju mogućnosti umjesto na ublažavanju nemogućnosti, odnosno, na svladavanju prepreka, dakle upravo onog što je misija simpatičnog božanstva Ganeša.
Back to Back Theatre je dokaz kako država može odigrati veliku ulogu stvaranjem platforme koja potiče kreativnost i nastanak ovakvih predstava nakon kojih morate zaključiti: čovjek je uistinu divno i jedinstveno stvorenje, samo iz njegove glave i srca mogu izaći ovakva čudesa, poput zvjezdanog neba dočaranog tek s malo svjetla i nekoliko najlonskih zastora.
Intendantica slonovske glave
Nastajanje predstave i sve ono što se među glumcima u tom procesu događa, uključujući i žestoke rasprave na rubu fizičkog sukoba, postalo je dio predstave. Diskusija o tome tko ima, a tko nema pravo pričati jednu tako veliku i važnu priču kao što je holokaust, tko ima pravo prisvajati simbole, povijest i sjećanja ovog ili onog naroda i kulture, sve se to doista događalo među glumcima. Sama ideja o spoju jednog indijskog božanstva i Trećeg Reicha nastala je iz zasebnih opsjednutosti dvoje članova trupe Ganešom, odnosno Hitlerom. Svaki od petorice glumaca malo glumi samog sebe, a onda svoju ulogu: Židova logoraša, doktora Mengelea, nacističkog stražara, boga Ganeša i na koncu samog Hitlera. Komično se isprepliće s ozbiljnim, povijest sa sadašnjošću, sadašnjost s vječnošću.
Aktualizirajmo na kraju još jednom ulogu države u svemu tome. Back to Back Theatre živo svjedoči o jednom zdravom i poticajnom dijelu australske državne politike, o društvu koje preispituje svoje poteškoće i ograničenja i potiče njihovo uklanjanje. Na drugoj strani globusa, ovdje u Hrvatskoj, imamo politiku koja još uvijek kreativnim idejama i ljudima koji ih donose stvara mnogo više prepreka nego što ih uklanja. Trenutno stanje u hrvatskim velikim kazališnim kućama najbolji je primjer. Nova intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč, ujedno uz Ivicu Buljana pokretačica i direktorica Festivala svjetskih kazališnih čuda, trebat će svu pomoć jednog Ganeša, boga svladavanja prepreka, i nadasve slonovsku glavu da svoje ideje izgura kroz birokratski labirint koji je onemogućava čak i u onom najosnovnijem: da izabere i na odgovarajuća mjesta postavi vlastite suradnike po svom izboru.
