Iznenadni odlazak Ive Lončara na vječnu šetnju, uz čarobno Modro jezero, ujedno je i mogući podsjetnik na onu biblijsku: "Ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane, ako umre puno roda rodi." Da Ivo Lončar nije prije 58 godina simbolički umro, onda bi ga se danas sjećala samo njegova obitelj, prijatelji i susjedi. Da je tadašnje Božje zrno palo na imotski kamen, njegov bi sprovod bio tek komorni, seoski običaj Imotske krajine. Kako se usudom dogodilo suprotno, Lončar je postao svojevrsnom paradigmom hrvatskoga novinarstva pa i hrvatske politike.
U novinarstvo je Ivo Lončar dospio vođen sudbinskom vodiljom i primjerom svoga rođaka Milana Ivkošića. Iz male, provincijalne Imotske krajine s godinama se, putem tadašnjeg Radio Zagreba i nacionalne televizije, uspeo do samoga vrijednosnoga vrha hrvatskoga novinarstva i politike, odnosno nacionalno misleće javnosti. Zato njegov odlazak na mitsko zavičajno, Modro jezero i nije tek obični put kamo svi putuju. Kao i mnogi nacionalni izuzetnici iz Imotske krajine (Mate Ujević, Bruno i Zvonko Bušić, Ivan Raos, Vlado Gotovac, Stipe Šuvar, Ante Babaja...), ni on nije bio samo bezimena brojka u vječnome metafizičkome nizu. Ni on u Zagreb nije došao, kao ni mnogi njegovi zemljaci (Antun Vrdoljak, Kruno Bošnjak, Milan Ivkošić, Zvone Boban, Branimir Bilić, Vedran Mlikota...) po onoj bosanskoj "Idi, Mujo, da je više vojske", nego kao onaj čiji će talent u Zagrebu ostaviti svoj važni i neizbrisivi trag. Kao što kod nas često ne vole uspješne i darovite, i Lončar je imao dosta neuvjerljivih osporavatelja. Posebno je to bilo vidljivo na televiziji. Na tome svojevrsnome ogledalu taština, ali i zavisti i mediokritetstva Lončar, kao čovjek bistrih zapažanja i kritičkoga duha, ali i "gena kamenih", nije ni mogao biti osobito omiljen. Njegovo zalaganje za visoke etičke i profesionalne kriterije neki su gledali prijeko i mrgodno. Tako je gledano i na njegov angažman u osnivanju Foruma 21. Profesionalni novinski mediokriteti nisu Ivi Lončaru opraštali zalaganje za znanje i novinarsku kompetenciju. Već su po biološkom nagonu osjećali da je to protiv njih. Drugi su ga prijetvorno u tome pokušaju pretvaranja državne televizije u javnu, slijedili po sličnome biološkom nagonu. Naime, slutili su da će priključenjem Forumu ostvariti svoje često i nerealne ambicije. Ivo Lončar je valjda sluteći tu ljudsku i profesionalnu neiskrenost, odlučio postati saborski zastupnik i iz takvog novinarstva otići u politiku. Kada je na izborima, zahvaljujući i uvođenju javnotelevizijskih kriterija, pobijedila tadašnja oporbena koalicija predvođena SDP-om i HSLS-om, izborni su pobjednici mislili da je Ivo Lončar "njihov čovjek".
Zahvaljujući svome članstvu u Forumu 21 mnogi su tadašnji HRT-ovi osrednji novinari postali važni televizijski urednici, dok su drugi, sposobniji i politički mudriji od vlasti, dobili važna diplomatska mjesta. Jedini koji su ostali pri svojim visokim etičkim kriterijima, ali i na televizijskoj profesionalnoj margini, bili su Ivo Lončar i Branimir Bilić. Međutim, Lončar je svoje profesionalne i ljudske standarde pokazao i u Saboru Republike Hrvatske. Politički mu je uzor bio "barba Vlado", njegov Imoćanin Vlado Gotovac. Vlast ga je stalno svojatala, no zaboravilo se da je Lončar previše svoj da bi bio i njihov. On nije bio ni lijevi ni desni. Njegovo je hrvatstvo bilo iznad tih primitivnih političkih podjela. Njegove su ga sposobnosti još na televiziji pretvorile u medijskoga znalca, koji je od poljoprivrede, kao desetljećima zanemarivanog i omalovažavanoga sektora uspio učiniti vrlo atraktivnu i godinama vrlo gledanu televizijsku emisiju. Od poljoprivrede je napravio atrakciju, a od Plodova zemlje televizijski brend. Ljudi su mu vjerovali, pa je najvjerojatnije zahvaljujući tome, u Saboru i postao pravi zastupnik sela i seljaka. Zapravo, moglo bi se reći da je nakon Stipice Radića postao najuvjerljiviji i najutjecajniji pučki tribun. Bio je čovjek kriterija, znanja i vrline, čega je u našem sve površnijem i mediokritetskijem vremenu sve manje.
>> Preminuo urednik, novinar i bivši saborski zastupnik Ivo Lončar
