Mogli smo preksinoć i bez tona odgledati televizijski prilog iz Rijeke, a bilo bi nam savršeno jasno da je Zoran Milanović pobijedio na teškom gostovanju i da se u Zagreb vraća sa sva tri boda. Na pitanja novinara kako je prošlo višesatno nadmetanje s riječkim SDP-ovcima Milanović nije želio odgovoriti. Nije ni trebao. Njegov osmijeh bila je sigurna potvrda da je “pokorio” Rijeku i da je pobuna u stranci definitivno propala. Kao i sjećanje na druga Slavka... Lišenu konteksta tu bismo vijest primili manje-više neutralno.
No, Milanović nije samo predsjednik SDP-a – on je (i) predsjednik Vlade. I zbog toga ima nešto uznemirujuće u tom njegovom blaženom riječkom osmijehu. Uznemirujuća je, naime, i sama pomisao da je digao ruke od države, da mu je prioritet srediti situaciju u stranci, zatvoriti bokove i kao “veliki vođa” dočekati prvo parlamentarne, a potom i unutarstranačke izbore. Milanovićeva turneja u kojoj od početka srpnja (a turneja će trajati sve do sredine kolovoza!) putuje po Hrvatskoj isključivo kao šef SDP-a – nikako kao predsjednik Vlade – s jasnim ciljem neutraliziranja unutarstranačkih protivnika upućuje na zaključak da je Vlada digla ruke od svega.
Ma kojih reformi?!
Da će se do kraja mandata baviti samo popravljanjem javnog imidža, egzotičnim interpretacijama statističkih podataka, mantranjem da će 2015. biti “godina gospodarskog oporavka” te da će ministri (i premijer) prakticirati politiku nezamjeranja – odnosno nečinjenja. Izgleda da je Vlada odustala od upravljanja državom i da nas sve skupa voze na “autopilotu”. Naši vrli ministri zajedno s premijerom odlučili su, dakle, da do kraja mandata neće povući nijedan potez koji bi dodatno ugrozio njihove izborne šanse. A to u praksi znači da neće učiniti ama baš ništa. Barem ništa bitnoga. Cinici bi rekli da je to samo dokaz konzistentnosti vlade Zorana Milanovića koja ni u prve dvije i pol godine mandata nije učinila ništa veliko i važno. U tom su smislu smiješne, čak i pomalo bezobrazne izjave ministara u kojima uvijek iznova tvrde da će iduća – u ovom slučaju 2015. – biti godina gospodarskog oporavka kao izravna posljedica provedenih reformi.
Ma kojih reformi?! Milanovićeva vlada nije htjela, znala, uspjela – ili sve pomalo – u dvije i pol godine povući nijedan snažan (reformatorski) potez. I zato se još uvijek koprcamo u recesiji, zato i dalje imamo skupu i nedovoljno efikasnu državu, zato se ne otvaraju pristojno plaćena radna mjesta, zato nam je realna neto plaća svake godine nekoliko postotaka manja... I dok u vođenju države naši ministri izgledaju kao bogobojazni ministranti, u svojim su strankama pravi lavovi. Svu energiju troše na unutarstranačke smicalice, državom upravljaju samo ako baš moraju i ako im ostane nešto “force” nakon stranačkog hrvanja. Iz partija neustrašivo izbacuju neposlušne, frču ruke neodlučnima, bore se za opstanak svim sredstvima. Vlast u stranci puno im važnija od pozicije u Vladi – bila ona premijerska ili potpredsjednička sasvim je svejedno. Jer nema samo Zoran Milanović problem. Vesna Pusić ima čak i veći jer se prvoj potpredsjednici Vlade njen HNS doslovno raspada. Naši vladari svakodnevno nam poručuju: država se smije raspasti, ali partija nikada!
>>Linić žestoko po Milanoviću i ministru: Hajdaš Dončić laže u ime premijera
>>Riječki SDP-ovac zatražio Milanovićevu ostavku
Ova Vlada nikad nije niti upravljala državom. Za takvo nešto moraš najprije voljeti državu u kojoj živiš.