Franjo Goreta jedan je od najpoznatijih nekadašnjih hrvatskih emigranata. Njegov je slučaj postao nadasve zanimljiv posljednjih mjeseci, nakon što su njemačke vlasti podignule optužnicu protiv Krunoslava Pratesa za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. i tako otvorile slučajeve Udbinih ubojstava hrvatskih emigranata. Goretin se slučaj, naime, vrti oko Josipa Perkovića zbog kojega je danas u svojevrsnome rascjepu.
Naime, njemačke vlasti Perkovića ne traže i ne sumnjiče samo zbog sudjelovanja u organiziranju Đurekovićeva ubojstva nego i za planiranje Goretina ubojstva te ubojstva Stjepana Bilandžića. Perković je, što Goreta uopće ne spori, njemu kao djelatnik Udbe radio o glavi, ali onda dolazi Domovinski rat i događa se da njih dvojica s vremenom postaju prijatelji. Stoga Goreta danas, kako kaže, teško podnosi da se svatko nabacuje na Perkovića, a da ne zna što je on sve učinio za Hrvatsku.
Udarci sa svih strana
Neka
kaže tko što hoće, ali moje je mišljenje da su glavni stupovi hrvatske države
bili dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Dunja Zloić-Gotovina i Josip Perković.
Prva dvojica su mrtva. Što je s Dunjom? Ona je ispljuvana, što je jako žalosno,
ali je tako. I sad nam ostaje Perković na kojega se udara sa svih strana. To
je veoma žalosno. Svima nama trebalo bi malo više ljudskosti, a ja ovo mogu
tvrditi jer sam upoznat s mnogim stvarima. Tko to želi još i Perkovića uništiti?
pita se Goreta.
Goreta se prvo upoznao sa Šuškom dok ovaj još nije bio ministar obrane. S Perkovićem se pak upoznao 1991., nakon što se vratio u Hrvatsku, i to u Banskim dvorima gdje je Perković tada imao ured i bio šef SIS-a. Dobro znam kako su neke stvari išle preko granice u Hrvatsku. Da budem otvoren koliko mogu, Hrvatska je tih godina trebala oružja i vojne opreme, a imali smo embargo. Vjerujte mi, Perković je omogućavao da kamioni uđu preko granice, a da ne budu pregledani. Ja sam ga samo nazvao kad je trebalo nešto prebaciti i samo sam mu trebao javiti registraciju kamiona i ime vozača.
On mi je najkasnije za dan-dva javio točno koji dan, u koje doba i na kojem se graničnom prijelazu trebaju pojaviti kamioni. I nikad nije bilo greške. U tome je nemjerljiva Perkovićeva zasluga, jer ne znam kako bi to išlo bez njega uvjerava Goreta. Napominje kako je bio najsretniji kad je došla pomirba među Hrvatima. Iz tog je razloga oprostio Perkoviću ono što je radio prije u Udbi. Dobro, Perković je došao do ključa Pratesove tiskare, bio je posrednik, predao je taj ključ, ali treba uzeti u obzir da je on morao raditi ono što su naredili iz Beograda.
Nemojmo svaliti sve baš na njega. Uvijek je Beograd stajao iza tih ubojstava, a našim ljudima treba oprostiti ako su oni zaslužni za Hrvatsku kao što je to Perković. Za razliku od nekih drugih, on se iskreno opredijelio za hrvatsku stranu i ja sam mu sa svoje strane oprostio sve ono što je bilo prije. Nikad ga nisam pitao je li predao taj ključ, niti smo razgovarali o mome slučaju. Jedino mu zamjeram što je možda mogao spriječiti one koji su "jamili", a toga je najviše bilo u Ministarstvu obrane. Pa gdje u normalnome svijetu ima da generali imaju tvornice kao neki naši čudi se Goreta
Žrtva za druge
Perkovića
je, kaže, vidio nakon što je Njemačka za njim izdala tjeralicu te mu je samo
rekao da u svemu tome nema puno istine. Goreta drži da Perković o tome neće
govoriti kako ne bi otkrivao neke druge, pa radije žrtvuje sebe. Ako dođe
jednog dana do suđenja Perkoviću, Goreta poručuje da ga nitko ne može posvaditi
s
Perkovićem i da neće protiv njega reći nijedne riječi, pa ni na sudu.
