navigacija Hrvatska 105
Autograf.hr

Odgovor Dejana Jovića bošnjačkim udrugama

Odgovor na izjave Dr. Marka Attile Hoarea, pismo nekoliko bošnjačkih udruga i neke novinske tekstove objavljene povodom prikaza knjige Davida Gibbsa: ”Humanitarno razaranje Jugoslavije”

Odgovor Dejana Jovića bošnjačkim udrugama

Foto: Autograf.hr

Moj prikaz knjige američkog sveučilišnog profesora Davida Gibbsa ”Humanitarno razaranje Jugoslavije”, kojeg je objavio politološki časopis ”Politička misao” u lipnju 2013. godine postao je u posljednjih tjedan dana predmetom javnih napada od strane jednog londonskog kolege (Marka Attila Hoarea) i jednog broja udruga Bošnjaka i Bosanaca, koji pretežno žive u inozemstvu, piše u svom odgovoru Dejan Jović za portal Autograf.hr. Njihove interpretacije mog prikaza su potpuno tendenciozne i nekorektne, a sama kampanja ima političke, a ne akademske motive.

Da ima akademske motive, vodila bi se tamo gdje je prikaz i objavljen – u znanstvenom časopisu – a ne u medijima, pred čitateljima koji nisu pročitali ni Gibbsovu knjigu, ni moj prikaz. Naime, meta napada je politika koju Predsjednik Republike, Ivo Josipović, vodi prema Bosni i Hercegovini od početka svog mandata – a za koju dr. Hoare kaže da je, praktički, povratak u tuđmanizam. Koliko je to istinito, mislim da ne treba posebno objašnjavati. Da je meta drugdje, pokazuje i to da su se udruge odlučile uputiti pismo samom Predsjedniku Republike, a ne, primjerice, časopisu koji je objavio prikaz knjige, niti meni osobno, piše u svom osvrtu

Pa ipak, uključujem se u raspravu, da bih onima koji nisu čitali ni Gibbsovu knjigu ni moj prikaz – dao temeljne informacije o čemu se radi. Potom ću i pojasniti svoju poziciju o pitanjima koja otvaraju Hoare i udruge.

Gibbsova knjiga objavljena je 2009. od strane uglednog akademskog izdavača Vanderbildt University Press-a, te je samim tim morala proći akademski striktan recenzentski postupak. Autor nije nikakav srpski propagandist, kako ga Hoare predstavlja, nego redovni profesor povijesti i politologije na Sveučilištu u Arizoni. Ne radi se, dakle, ni o kakvoj ”srpskoj istini”, kako je maliciozno u opremi članka o ovoj temi naveo ”Jutarnji list”. Knjiga je i po objavljivanju doživjela veći broj pozitivnih recenzija u akademskim časopisma, i to:

- Silviya Lechner, u časopisu International Studies Review, Vol 12, br. 3, str. 437-443, rujan 2010.

- John Dumbrell, u Presidential Studies Review, Vol. 42, br. 1, str. 212-13, ožujak 2012.

- Vladimir Đorđević, u Perspectives: Review of International Affairs, br 1, 2011.

- Rannee Punjabi, u History, Review of New Books, Vol. 38, br 2, 2010.

Da je istina da knjiga ”negira genocid u Srebrenici”, kako tvrdi Hoare i udruge na koje ima utjecaj, to bi netko od ovih recenzenata primijetio. To nije primijetio ni nekadašnji savjetnik američkog predsjednika Ronalda Reagana, Doug Bandow, koji je knjigu recenzirao u ”Washington Timesu” još 2010.

Bandow je znanstveni savjetnik instituta Cato, te urednik časopisa Inquiry. Iako ima određenih kritičkih primjedbi na sam argument, Bandow nijednom riječju i nigdje ne kritizira Gibbsa kao ”poricatelja genocida”, kao što to čini Hoare, a sad i ove bosanske organizacije. Štoviše, Bandow eksplicitno kaže da Gibbs (prenijet ću na engleskom): ”never sugercoats Serbian misbehaviour” (nikada ne umanjuje/poriče/predstavlja prihvatljivima zlodjela Srba). Eksplicitno tako.

Štoviše, upravo kao i ja, Bandow hvali knjigu riječima: ”First do no harm (izvorni naslov knjige, op. D.J.) is a tour de force”, dakle, ide vjerojatno korak dalje od moje pohvale, koja se uglavnom zadržava na tome da je ova knjiga ponudila važnu alternativu dosad dominantnim interpretacijama bosanskog rata, uključujući i one koje su bliže službenima u Hrvatskoj.

Da je Gibbs ”poricatelj genocida”, primjećuju samo oni koji su u knjizi izravno kritizirani, a među njima je i Marko Attila Hoare. Gibbsova knjiga je kritika Hoareovih teza, te stoga Hoare nije nikakav objektivan i neutralan čitatelj, nego izravno zainteresirana strana

Dejan Jović

Da je Gibbs ”poricatelj genocida”, primjećuju samo oni koji su u knjizi izravno kritizirani, a među njima je i Marko Attila Hoare. Gibbsova knjiga je kritika Hoareovih teza, te stoga Hoare nije nikakav objektivan i neutralan čitatelj, nego izravno zainteresirana strana. Kad kritizira moj prikaz Gibbsove knjige, Hoare ”zaboravlja” da mu je Gibbs osobno odgovorio na teze o ”poricanju genocida” – i u potpunosti ih je opovrgao.

Naglašavam još jednom: moja recenzija nije jedina koja o ovoj knjizi govori pozitivno. Doduše, isti oni koji napadaju mene, već su i mnoge druge, uključujući Washington Times, The Guardian i neke ugledne druge pojedince i medije proglasili ”poricateljima genocida”. No, dok to nigdje drugdje nije shvaćeno ozbiljno, neki naši mediji kao da više vjeruju marginalnim i potpuno nevažnim udrugama iz bošnjačke dijaspore, kao i jednom britanskom aktivisti, nego svom demokratski izabranom Predsjedniku Republike i njegovom glavnom analitičaru.

Ja sam knjigu pohvalio zato što nudi originalan pogled na uzroke i tijek američke intervencije na Balkanu početkom 1990-ih. To je i glavna tema knjige: radi se o knjizi o američkoj vanjskoj politici, a ne o genocidu ili zločinima u Bosni i Hercegovini. U knjizi autor tvrdi da uzroci američke intervencije nisu altruistički, nego utemeljeni na interesima. Amerika je, kaže Gibbs, intervenirala prije svega kad je vidjela da je Njemačka preuzela inicijativu – a najvećim dijelom i upravo zbog toga da joj ”kontrira”.

Glavni cilj intervencija na Balkanu nije bio altruističan, nego – potvđivanje hegemonskog statusa SAD-a u Europi, čak i nakon Hladnog rata. Također, cilj je bio i sprečavanje bilo koga drugoga da se pojavi kao hegemon na tom prostoru. To se odnosi i na Njemačku i na Europsku uniju. Zbog toga su SAD odbacivale niz prijedloga koji su dolazili od strane Europljana, kao što su bili Cutileirov plan, Owenove, Stoltenbergove i druge inicijative.

Gibbs kritizira Ameriku za koju kaže da je zapravo onemogućavala raniji završetak rata, odnosno odgađala ga sve dok sama nije postala spremna na Dayton. Razlozi, dakle, nisu bili humanitarni, nego sasvim realistički. Posljedice su, po njegovom sudu – katastrofalne. Podsjećam da je profesor Gibbs Amerikanac koji piše o svojoj zemlji: i to vrlo kritički, otvoreno i odvažno. Knjiga je objavljena u Americi, u kojoj je on redovni profesor. To je, dakle, primjer za akademske slobode kakve postoje u toj zemlji. Neću ići dalje u usporedbama – neka čitatelji sami zaključe dalje.

Ta teza, koja nosi cijelu knjigu, ne samo da je sasvim legitimna, nego je i originalna, dobro predstavljena i utemeljena na ozbiljnom istraživanju arhivskih izvora te citatima iz ispitivanja svjedoka i optuženika pred Haškim sudom. Kao što sam napisao u svom prikazu, knjiga nudi jednu novu, alternativnu interpretaciju uzroka, tijeka i posljedica rata u nekadašnjoj Jugoslaviji, pa je već i time korisna. Ona nam, naime, kaže dosta toga i o kasnijim američkim intervencijama – npr. u Iraku – gdje se također postavlja pitanje motiva.

Gibbs, koji sam za sebe kaže da dolazi iz ljevičarskog političkog kuta, kritizira ”liberalne intervencioniste” koji ratovima misle riješiti glavne političke probleme i eliminirati ideološke razlike u svijetu. To se odnosi i na Clintonovu administraciju (tj. njeno ponašanje), i – naročito – na neokonzervativce, koji su za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha promovirali upravo tu politiku. Pozivali su se na slobodu i demokraciju, a zapravo su djelovali temeljem interesa – što nacionalnih, što osobnih ili grupnih.

"Ja osobno uzroke raspada Jugoslavije i rata nakon tog raspada prije svega vidim u domaćim, unutrašnjim snagama, a ne u međunarodnim"

To je, naravno, potpuno legitimno – kao što je i legitimno da se o tome tako i piše. Ja osobno uzroke raspada Jugoslavije i rata nakon tog raspada prije svega vidim u domaćim, unutrašnjim snagama, a ne u međunarodnim – ali, bez obzira na to što različito interpretiramo te događaje, držim da je Gibbsov argument zanimljiv, uvjerljiv i dobro predstavljen.

Na drugoj strani, Marko Atilla Hoare je upravo zagovornik takvih vojnih intervencija protiv nepoćudnih režima, te kritizira britansku i europsku politiku zbog pasivnosti u 1990-im, ali i kasnije. Kao što je poznato, ni Republika Hrvatska se – i to za vrijeme predsjednika Mesića – nije povela za neokonzervativcima: ona je odbila sudjelovati u ratu SAD-a protiv Iraka. U tom ratu je stradalo već sad više od ukupnog broja poginulih u Bosni i Hercegovini, ali to nije valjda dovoljno, pa sad ljudi poput Hoarea zagovaraju daljnje intervencije kao rješenje novih problema: u Siriji, pa možda poslije u Iranu, pa tko zna gdje preksutra.

Da bi opravdali rat u Iraku, koristili su metaforu Hitlera (za Saddama Husseina), kao i ideju genocida protiv manjina u Iraku. ”Genocid” i ”Hitler” su uvijek tu kad treba pokrenuti novi rat – oni su ”idealno” objašnjenje razloga zašto se kreće u još jedan. Razlika između Gibbsa i Hoarea je, dakle, u tome što jedan smatra da se ratovi ne vode iz altruizma i ne rješavaju probleme, a drugi drži da su liberalne intervencije potrebne i nužne, i da u njima nema ništa sporno čak i kad dovode do velikog broja žrtava. Jedan je zagovornik mira, drugi rata.

Neokonzervativno think-tank ”Društvo Henry Jackson”

Da je tako, svjedoči i to da je Marko Attila Hoare jedan od osnivača neokonzervativnog think-tanka ”Društvo Henry Jackson” (”Henry Jackson Society”), koje djeluje aktivistički i promovira intervencionizam protiv zemalja koje ”nisu demokratske” (s navodnicima i bez njih). Henry Jackson (1912-1983) je, inače, bio senator iz države Washington, zagovornik američkog rata u Vijetnamu – i jedan od najistaknutijih antikomunističkih jastrebova. Na njega se pozivaju danas najutjecajniji neokonzervativci, poput Paula Wolfowitza i Richarda Perlea – dakle, ljudi koje ne samo da su zagovarali, nego su i organizirali američku invaziju Iraka.

O čemu se radi, vidljivo je već i iz temeljnih ciljeva/uvjerenja te organizacije – osnovane u Cambridgeu – koji, također, objašnjavaju i motive ovog Hoareovog napada na mene. Dakle, Henry Jackson Society, između ostalog ”podržava održavanje snažne vojske, i to od strane SAD-a, zemalja Europske unije i drugih demokratskih sila, koje bi bile osposobljene za ekspedicije globalnog dosega, i koje bi mogle zaštititi vlastite domovine u odnosu na strateške prijetnje, zaustaviti terorističke napade i spriječiti genocid i masovna etnička čišćenja.”,  te ”vjeruje da su jedino moderne liberalno-demokratske države istinski legitimne”, i podržava ”strategiju koja gleda unaprijed, što uključuje i diplomatska, ekonomska, kulturna i druga sredstva – kako bi se pomoglo onim zemljama koje još nisu demokratske, da to postanu.”

U prvoj verziji načela, Društvo je bilo još ratobornije, jer je izravno podržavalo i vojna sredstva za postizanje svojih ciljeva. Sad su vojna sredstva nazvali ”druga sredstva”. Važno je, također, spomenuti, da je među načelima i eksplicitna i oduševljena podrška kapitalizmu (”gives two cheers for capitalism”).

Na djelovanje tog društva nedavno je upozorio i The Guardian, u članku u kojem objašnjava da se ta organizacija – izvorno osnovana kao organizacija ”mišićavog liberalizma” pretvorila u instrument netolerancije, naročito protiv useljenika – i to muslimana druge rase.

To je, dakle, društvo kojem je sve do 2012, od osnivanja (2005.) pripadao i Marko Attila Hoare. Društvo je, između ostalog, djelovalo kao jedna vrsta makartističke intelektualne policije, koja reagira, prijeti i tuži one koji napišu nešto što nije u skladu s ovakvom vizijom. To se sad, izgleda, događa i u ovom napadu na mene.

Nasuprot tome, ja sam zagovornik istinski liberalnog društva i liberalnog akademskog sustava i to u oba njegova bitna aspekta: nastavnom i istraživačkom. To znači da umjesto utjerivanja jedne jedine istine i sprečavanja alternativa, držim da sloboda znači postojanje najmanje jedne alternative, dakle: dviju opcija. Sloboda je mogućnost izbora između dviju ili više opcija. U tome se fundamentalno razilazim s Hoareom, Društvom Henry Jackson, političkim neokonzervativcima i ”liberalnim” intervencionistima koji govore o slobodi a čine sve da je onemoguće.

S te pozicije, držim da je objavljivanje Gibbsove knjige – upravo zato što nudi alternativu dosadašnjim interpretacijama – vrlo opravdano i osim toga korisno. Naravno, na svakom je čitatelju da procijeni slaže li se s Gibbsovim argumentom ili ne.

Kad se o knjizi piše u akademskim časopisima (dakle, izvan ideoloških manipulacija i politizacija), međutim, centralno pitanje nije slažemo li se i li ne s nekim, nego – koliko je autor uvjerljiv u tome što tvrdi, nudi li nove činjenice i nove interpretacije, i uopće: kakav je doprinos koje to djelo daje daljnjoj raspravi.

Knjiga nije dobra ili loša zato što se s njom slažemo ili ne slažemo, nego je dobra kad doprinosi daljnjoj akademskoj diskusiji, kad nam predstavlja nove činjenice ili novu interpretaciju poznatih činjenica. Ova knjiga to sigurno čini, upravo zato što se pojavila nasuprot postojećim interpretacijama, među kojima je i Hoareova. Zbog nje sad studenti imaju priliku da pročitaju različite – pa i potpuno suprotstavljene – zaključke, a to je uvjet da bi uopće mogli sami zaključiti o temi.

To je bit liberalnog sustava obrazovanja, a naročito liberalnog sveučilišta. To je način da sveučilište doprinosi proširenju prostora slobode u društvu. Smisao nije u sprečavanju alternativnih ideja – nego u njihovu poticanju. Također, od znanstvenika se očekuje da budu spremni razmisliti i promijeniti mišljenje, kad se pojave nove uvjerljive interpretacije, novi izvori i novi argumenti.

"Dosad sam čuo i pročitao o sebi svašta"

Iako je Gibbsova interpretacija, kao što znaju oni koji su čitali moje dosadašnje radove – drukčija od moje (to prihvaća i Hoare), upravo je u tome njena vrijednost. Zabrinuo bih se kad bi bila ista kao moja – jer bi to značilo da se radi o plagijatu. Knjige koje tvrde isto ono što i već objavljene – potpuno su nepotrebne. Samo se u diktaturama od ljudi očekuje da ponavljaju ”jednu i jedinu istinu” – u slobodnim društvima ne!

Na drugoj strani, Hoare i njegovi podržavatelji, upravo traže od nas da slijedimo samo jednu, službenu interpretaciju. One koji se s njima ne slažu – treba diskvalificirati iz rasprave kao ”poricatelje genocida”, ili – u mom slučaju – kao valjda ”kreatora” povratka hrvatske politike u doba Franje Tuđmana.

Dosad sam čuo i pročitao o sebi svašta: npr. da sam ”stvarni autor” govora Predsjednika Josipovića u Sarajevu 2010., u kojem je izrazio duboko žaljenje zbog nekih postupaka Tuđmanove vlasti, da zagovaram istodobni ulazak Bosne i Hercegovine (i drugih zemalja Zapadnog Balkana) s Hrvatskom u Europsku uniju, da guram Hrvatsku u neki novi ”balkanski savez” i da sam okrenut prema Balkanu. Bilo je i potpunih fantazija: npr. da sam ”deseti najmoćniji Srbin na svijetu”, da sam britanski i srpski agent, da manipuliram i upravljam sadašnjim Predsjednikom Hrvatske, pa i nekadašnjim Predsjednikom Srbije, da sam član Bilderberške grupe i sl. Međutim, ovo je prvi put da me netko optužuje za tuđmanizam. Te optužbe dovoljno govore o intelektualnom poštenju i analitičarskim sposobnostima, a time i kredibilnosti Marka Attila Hoarea.

Kad se radi o braniteljskim i drugim bošnjačkim udrugama koje su se javile pismom Predsjedniku Republike, želim potpuno jasno reći da njihovu interpretaciju da svojim prikazom Gibbsove knjige poričem genocid u Srebrenici u potpunosti i bezrezervno odbacujem te je smatram potpuno netočnom, malicioznom i podmetačkom. Nigdje nisam poricao genocid u Srebrenici, a još manje sam branio ili zagovarao rat. Upravo obrnuto, početkom 1990-ih, kad su se drugi mobilizirali za rat, bio sam jedan od sudionika Antiratne kampanje, isticao se člancima u Arkzinu i Feralu, kao i aktivizmom u nevladinim i manjinskim udrugama, te otvoreno i potpuno beskompromisno zalagao za mir, etničku, političku i vjersku raznolikost, te ideju očuvanja multietničke Bosne i Hercegovine.

Time se i danas ponosim – iako znam da ima onih koji to smatraju ”dezerterstvom”. Bio sam i jesam na strani mira, a ne rata. Prema tome, napade tih marginalnih organizacija koje ni izbliza ne predstavljaju nikakvu većinu Bošnjaka ili Bosanaca, smatram dijelom političke kampanje jednog broja ekstremista kojima nije u interesu očuvanje mira u toj zemlji, pa ni šire u regiji, nego žele neki novi ratni sukob kako bi u njemu ostvarili ono što nisu u prethodnom ratu.

Nažalost, oko nas ima dosta onih koji mobiliziraju za novi rat – i žale što su potpisani mirovni sporazumi i kompromisni aranžmani, kao što su bili Dejtonski sporazum u Bosni i Hercegovini, ili primjerice Erdutski u Hrvatskoj. O tome sam već ranije pisao u nekim svojim člancima – o ”ratu kojemu se ne dopušta da bude zaboravljen”. U toj funkciji je, bojim se, i ovo ”proizvođenje” neprijatelja u Hrvatskoj i Srbiji, te među Srbima i Hrvatima – čak i onima (a možda upravo prvenstveno onima) koji su se dosad upravo isticali kao prijatelji Bosne i Hercegovine. Ali, ekstremistima i ratnim huškačima ne trebaju prijatelji – trebaju im neprijatelji! Ne treba im mir – treba im rat.

"Jedno je govoriti o genocidu da bismo se suočili s prošlošću i stvarali mir"

Treba se, u tom kontekstu, upitati i sljedeće: zašto moji kritičari (Hoare i udruge) nameću temu genocida i tamo gdje je uopće nema? Naime, ja u svom prikazu uopće ništa ne kažem o toj temi, nego govorim o knjizi koja ima sasvim drugu temu.

Da bismo bolje razumijeli odgovor na ovo pitanje, prisjetit ću čitatelje da se o genocidu kod nas prvi put u javnom diskursu počelo govoriti početkom 1980-ih, i to u kontekstu ”genocida nad Srbima i Crnogorcima na Kosovu”. Otvarale su se – dotad tabuizirane – teme, podsjećalo se na žrtve i tragične sudbine prethodnih ratova (prvog i drugog svjetskog), a uskoro se – u Memorandumu SANU – pojavio i zaključak o kulturnom i drugom genocidu nad Srbima u Hrvatskoj, BiH i drugdje…

No, je li upotreba te teške riječi vodila boljem suočavanju s prošlošću i stvaranju pretpostavki za trajni mir? Ili je, upravo obrnuto, pomagala mobilizaciji za novi rat? Bojim se da je prije bilo ovo drugo. Kao što se bojim da i ovog puta – barem kod nekih od mojih kritičara (naročito onih koji nisu čitali ni Gibbsovu knjigu ni moj prikaz) – postoje slični motivi.

Jedno je govoriti o genocidu da bismo se suočili s prošlošću i stvarali mir – za to sam uvijek i na svakom mjestu, kao što sam pokazao podrškom koju sam dao inicijativi za REKOM, te uopće bavljenjem temama iz prošlosti koje ekstremisti žele izbjeći. No, drugo je govoriti o genocidu da bi se stvarale i održavale međuetničke napetosti, potkopavali mirovni sporazumi, stvarali neprijatelji od prijateljskih susjednih zemalja. Time se ne doprinosi miru, nego se stvara sjeme novog sukoba. Zato, kad se koriste tako teške riječi: oprez!

Gibbsova pozicija u odnosu na pitanje Srebrenice je drukčija od moje, iako ni on ne negira da je to bio najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata, te za njega izravno krivi Srbe kao najodgovornije. Ja bih bio eksplicitniji od njega, iako razumijem njegov protuargument – da nitko ne naziva genocidom stradavanje četiri milijuna žrtava u Kongu, i uopće, da se pojam nije koristio prije 1990-ih, nego je instrumentaliziran kako bi se omogućila intervencija u druge zemlje.

Razumijem, također, da – unatoč dvijema presudama o genocidu (koje Gibbs ne prešućuje nego spominje) – u akademskoj zajednici, i to ne ovoj našoj, post-jugoslavenskoj, nego široj – nema suglasnosti o tome je li u ratovima u bivšoj Jugoslaviji počinjen genocid ili nije. Primjerice, među onima koji se protive upotrebi tog pojma su i Effraim Zuroff, Claude Lanzmann (direktor centra Shoah), te profesor William Schabas sa Sveučilišta u Middlesexu, koji je ni manje ni više nego predsjednik Međunarodnog udruženja znanstvenika koji istražuju genocide.

Ugledni sociolog sa UCLA, Michael Mann, također je jedan od onih koji osporavaju upotrebu tog pojma u ovom slučaju. Nitko od ozbiljnijih istraživača, međutim, ne poriče masakr niti dovodi u pitanje identitet počinitelja zločina, broj žrtava i sl. I općenito, razumijem i prihvaćam argument da sudske presude znače kraj pravosudnih postupaka, ali ne znače – niti trebaju značiti – kraj akademskih rasprava o bilo kojoj temi, pa i o Srebrenici.

Uostalom, kad bi presude značile kraj rasprave, ne bi postojala pravna znanost. Presude sudova moraju se uzeti u obzir, kao što Gibbs i čini, ali i nakon njih istraživači imaju pravo da kažu da se s njima ne slažu, te da objasne zašto. Uostalom, sudovi su presudili da u Bosni i Hercegovini nije bilo genocida (osim u Srebrenici), pa to svejedno ne spriječava – niti treba sprečavati – one koji se s tim presudama ne slažu da ih i dalje kritički preispituju.

Uostalom, neće koristiti nikome, pa ni Bosni i Hercegovini, ako se umjesto slobodne akademske rasprave o uzrocima, tijeku i posljedicama tragedije koja nas je sve zajedno pogodila sad već prije 20 godina, uvede atmosfera šutnje i straha, atmosfera jednoumlja. To smo već imali – i nije dovelo do mira, nego je bilo uvertira u novi sukob.

Gibbsovo spominjanje zločina i manipulacija koje su činile sve tri strane, pa i ekstremisti u bošnjačkim redovima, stoga, ne smatram problematičnim. I u Hrvatskoj i u Srbiji smo vidjeli da se danas već daleko slobodnije govori o zločinima koji su počinjeni s ”naše” strane. To je teško, nepopularno, to nailazi na otpore i pokušaje da se taj trend zaustavi – ali je jedini put da se postave temelji trajnog mira.

Kao što ni u Hrvatskoj ne znači da se time narušava opća ocjena uzroka rata, niti se relativizira pitanje žrtava i zločinaca – tako se to isto odnosi i na Bosnu i Hercegovinu. Spominjanje i kažnjavanje nedjela ili zlodjela na ”našoj” strani, a ne njihovo prikrivanje ili opravdavanje (kako to čine Hoare i udruge, kad kritiziraju Gibbsa zbog spominjanja ekstremističkih poteza na strani Bošnjaka) je uvjet pravednosti i temelj rekonstrukcije poslijeratnih zajednica.

Na kraju, izražavam još jednom duboko negodovanje načinom na koji su Hoare, te jedan broj bošnjačkih braniteljskih i drugih udruga (većinom iz dijaspore), kao i neki mediji, pristupili ovom pitanju. Bolje bi bilo da smo nastavili raspravu unutar akademske zajednice, u časopisima u kojima se o tim osjetljivim temama može govoriti bez opasnosti da se one ”pregriju” i politiziraju. Umjesto toga, Hoare je koristio medije, kao da se o knjigama može diskutirati s ljudima koji je nisu pročitali. Udruge ne mogu uređivati akademske časopise – a ako se uključuju u akademske rasprave, moraju se držati pravila predviđenih za te rasprave. Sve ostalo je politizacija i opasna manipulacija.

>> Kongres Bošnjaka proziva Josipovićeva savjetnika Dejana Jovića

Ocijeni:

1 2 3 4 5

2 (10 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

8
Registracija
  • ivanivan ivanivan

    21.01.2014 u 15:42h

    Gospodine Jović dali su Blakan spalile srpsko četničke postrojbe skupa sa JNA ili postrojbe Gane uz pomoć snaga Nikaragve na čelu sa Harry Potterom ?
    19 100% 0
  • zampzmija

    21.01.2014 u 16:10h

    Kako se je drug (zamp) okružio sa pravim ljudima ??
    14 100% 0
  • Niki22 Niki22

    21.01.2014 u 19:03h

    ...ovakovi napisi ne mogu isključiti veliku odgovornost predsjednika Josipovića za posljednje rezultate BiH popisa i drastično smanjen broj Hrvata! Po starom, UDBA inom principu, na naručeni tekst daje s eodgovor, kako bi se minorizirala odgovornost - politika nečinjenja i od predsjednika (nije prvi) i od svih oko njega! Ipak, ne će to nikoga zavarati. A kako su se izborili za Hrvate i ovdje i tamo dobro se vidi po onim ljudima, koji ne mogu u svoja polja!
    7 100% 0
  • Mikula2 Mikula2

    31.01.2014 u 11:48h

    Sve je to lijepo sto glavni savjetnik predsjednika RH govori: sve uime mira i slobode znanstvenog istrazivanja.A sve mi se cini da njegova razlaganja govore u prilog onoj :nitko nije nevin svi smo za rat krivi. Po mome misljenju,logici s kojom se od pamtivjeka rasudivalo dobro od zla,kriv je onaj koji je napao nekoga u njegovoj kuci.S tim cinom zasluzuje ime agresora i gubi status nevinosti.
    0 0% 0
  • Rizlman Rizlman

    21.01.2014 u 21:36h

    Čudne su mu ove svađe u kojima ni jedna ni druga strana nisu u pravu. Istina je da je velikosrpska osvajačka politika uzrok sviju zala koje su se dogodile na Balkanu devedesetih, ali isto tako ni Muslimani nisu bili imuni od ovog za što ih se proziva, a osim toga oni su zaratili i s Hrvatima i s Abdićevim Muslimanima tako da ni oni nisu bili sveci, a pogotovo ne oni koje su dovlačili ovamo iz arapaskih zemalja.
    1 33% 2
  • Mrgika Mrgika

    21.01.2014 u 20:40h

    Pročitajte osvrt Olivere Milosavljević , prof. povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na knjigu Dejana Jovića "Jugoslavija - država koja je odumrla" (2003.). Posebno vas upućujem na zaključak beogradske povjesničarke.
    2 100% 0
Pregledaj sve komentare