Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
JOSIP PERKOVIĆ

Nakon 1. općeg sabora HDZ-a osvanuli su naslovi: 'Tko je pustio ustaše u Zagreb' (5. dio)

Josip Perković
Foto: Boris Ščitar
1/5
31.12.2013.
u 12:10

"Memorandum SANU otkrili smo 1986. snimajući sastanak Raškovića i Ćosića. Ozvučili smo Raškoviću sve što se moglo ozvučiti, stan u Zagrebu i vikendicu na moru, i terasu, i ordinaciju."

Josip Perković u novom nastavku intervjua govori o osamdesetim godinama i početku tzv. puzajuće agresije na Hrvatsku, kada su tajne službe shvatile što se događa, kako su otkrile plan i program koji dolazi iz Srbije te kada je prvi put stupio u kontakt s budućim predsjednikom Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Važan dio ovog dijela intervjua jest i početak naoružavanja Hrvatske te uvoz oružja u trenucima dok je Hrvatska bila pod međunarodnim embargom.

::Što je bio vaš posao s emigracijom u vrijeme Jugoslavije?

Osnovni je zadatak bio zaštita turističke sezone. Jedan dio naših političkih emigranata atakirao je na našu obalu, a koristilo se sve, od bombi do eksploziva da bi se rastjeralo turiste i materijalno oslabilo komunistički režim. Da se to događalo, građani na moru koji su živjeli od turizma bili bi teško oštećeni. Bilo je izvedenih akcija. Taj dio hrvatske emigracije bio je krak međunarodnog terorizma. Uvijek je u svim akcijama sudjelovao netko od stranaca. To su bili pripadnici terorističkih skupina za koje smo mi znali, bilo je i lijevih i desnih, nisu oni birali. Nedavno se na jednom našem blogu sa svojim meditacijama pojavio čovjek koji je bio vezan uz službu jedne europske zemlje. On je 1975. napravio dvadesetak bombi koje su jedan Hrvat i jedna Njemica donijeli na obalu. Plan je bio postavljati ih od juga prema sjeveru i nakon toga povratak u Njemačku. Čovjek koji je izradio bombe bio je stranac. Otkriveni su i suđeno im je. Osamdesetih godina hrvatska služba iz redova emigracije izuzela je 170 kg eksploziva namijenjenog za ove potrebe, onesposobila raznim metodama 120 kg, izuzeli smo 50 već pripremljenih eksplozivnih naprava, 30 smo onesposobili, izuzeli smo 5 kg smjese za izazivanje šumskih požara i jednu manju količinu otrova. Zadnja bomba postavljena je 1986. u hotelu Slavija u Opatiji. Imala je 5,2 kg eksploziva. Do eksplozije nije došlo zbog greške na satnom mehanizmu.

Samo jedna grupa dopremila je 1980.-1981. na tlo Njemačke iz jedne susjedne zemlje 512,5 kg eksploziva. S tim eksplozivom hrvali smo se deset godina.

::Jesu li obavještajne službe SR Hrvatske pratile „događanje naroda“ i bujanje srpskog nacionalizma, što će na kraju dovesti do krvavih ratova?

Početkom osamdesetih, nakon Titove smrti, u Srbiji bujaju razne liberalne, demokratske, ali i mnoge druge ideje. Međutim, počela je i borba protiv decentralizacije Jugoslavije. Srbi, po tim teorijama, nikada nisu bili ugroženiji, pogotovo u Hrvatskoj. Tada je počela i puzajuća agresija na Hrvatsku. U tim trenutcima Srbija je trebala program i vođu. Primijetili smo 1986. povećan broj dolazaka tzv. emisara iz Srbije, bili su to bivši političari, umirovljeni generali... Jedna od centralnih osoba, kojoj su dolazili ti emisari iz Beograda, bio je i Jovan Rašković, psihijatar iz Šibenika. Mi smo kao služba to dosta dobro pokrivali i pratili. Došli smo do podatka da mu dolazi Dobrica Ćosić, jedan od tvoraca srpskog nacionalnog programa, poslije poznatog kao Memorandum SANU. Znali smo i za komisiju koju vodi Antonije Isaković sa zadatkom izrade Memoranduma. Znali smo isto tako da će se nešto važno dogoditi. Stoga smo Raškoviću ozvučili sve što se moglo ozvučiti. I stan u Zagrebu, i vikendicu na moru, i terasu, i ordinaciju. To se zbiva 1986. i dolazi Dobrica Ćosić i na terasi čita Raškoviću tekst Memoranduma. Tako smo saznali njegov sadržaj, potom “skinuli” i kao služba dali rukovodstvu. Mi smo ga praktički pustili na svjetlo dana. Memorandum je objavljen krajem rujna u beogradskim Večernjim novostima i to je bio šok i za srpske akademike, a i za dio srpske politike, koja je osudila Memorandum.

::Već ste, dakle, tada osjetili kamo ide ta priča iz Srbije?

Pa, naravno, kad u tom dokumentu stoji da Srbi nikad nisu bili u težem položaju u Hrvatskoj. A u mojoj službi imali smo 29% Srba i 16% Jugoslavena. Neka su samo polovica njih Srbi, u Centru Zagreb bilo je 31% Srba. I sve to naspram 12% Srba, koliko je tada živjelo u Hrvatskoj. A oni kažu da nikad gore stanje nije bilo. Vidjelo se da će iz toga izaći neko zlo.

::Kakav ste stav vi zauzeli prema tim potezima koji su počeli stizati iz Srbije?

I ja sam bio sudionik otpora prema tim pokušajima centralizacije koji su paralelno počeli stizati iz Beograda. Oni su željeli jači utjecaj savezne službe, a mi smo se, kao republička služba – osamostaljivali. Imali smo tu i podršku Slovenaca, a i mi smo podupirali njih. Tijekom 1988. iz centrale nam dolazi pokušaj organiziranja savezne operativne akcije “Toranj”. U njoj su trebale participirati sve republičke službe, tako da predlože osobe pod nadzorom republičkih službi, a koje su imale intenzivnije kontakte s inozemstvom. I na radnom sastanku, sjećam se, ovi iz Miloševićeva štaba izradili su “šprancu” na kojoj je polovina tih osoba, “disidenata”, bila iz Hrvatske. Reagirao sam i ta akcija nikada nije zaživjela.

::Koja su imena iz Hrvatske bila navedena u toj špranci?

Franjo Tuđman, Vlado Gotovac npr.

::Jeste li u svom operativnom poslu imali naloga, kontakata za Tuđmana, koji je u to doba počeo putovati izvan SFRJ?

Njega ne bih nikako želio stavljati u kontekst ove hrvatske emigracije koju smo dosad spominjali. On tu ne pripada. Njega sam upoznao slučajno, u prvi mah nisam ga čak ni prepoznao dok mi se nije predstavio. Jedan moj dobar znanac bio je u komunikaciji s Tuđmanom. Pa je tako počela i komunikacija između mene i Tuđmana. Nakon objave Memoranduma 1986. bili smo vrlo oprezni, pa sam molio Tuđmana da nigdje slučajno ne upotrijebi moje ime, da me ne spominje, nema o tome priče ni kod kuće ni putem telefona. I to je prihvatio pa smo nastavili komunicirati. Služba je 1987. predložila da se srede nejednaki kriteriji za oduzimanje putovnica. Osobno nikada nisam nikome bio oduzeo putovnicu, niti ćete naći dokument u kojemu bih predlagao da se to nekome učini. Kako sam bio već pomoćnik ministra, dobili smo suglasnost da damo putovnice osobama koje to zatraže. Dakle, ne da ih mi obavještavamo o tome, nego kada sljedeći put to zatraže, da dobiju dokumente i da ih se više ne odbija. Iduće jutro pozvao sam svog prijatelja preko kojega sam bio počeo komunicirati s Tuđmanom i rekao mu da pozove Tuđmana na kavu i da mu poruči da podnese zahtjev za putovnicu i da će je dobiti. Nazvao sam upravni odjel policije i rekao da će doći g. Tuđman te im naložio da ne rade nikakve informativne razgovore, nego da mu daju dokument bez ikakve zadrške i mudrijanja.

::Znači, ipak je točna priča da ste mu vi sredili putovnicu, što je označilo i početak njegovih kontakata s hrvatskom političkom emigracijom u svijetu. Otišao je potom na znameniti put u Kanadu?

To jesu činjenice. Njegov odlazak u Kanadu nepotrebno se problematizira i prenaglašava. To je već vrijeme kada je političko djelovanje emigracije zanemarivo u odnosu na ono što se počelo zbivati unutar SFRJ. Istina, on je boravio u Kanadi i sretao se s pripadnicima Hrvatskog narodnog otpora (HNO), koji jesu bili sljedbenici Luburića, no tamo nitko ni o kakvom nasilju nije govorio.

::A o čemu su govorili?

Oni su govorili, kao i Tuđman, o potrebi stvaranja hrvatske države, o samostalnosti, višestranačju, demokratskim izborima. I nije bilo potrebe ni za kakvim intervencijama naše službe. O Tuđmanovu boravku u Kanadi nećete naći nikakve zabilješke naše službe.

::Pa ipak ste znali što se tamo događa, služba ga je pratila?

Znali smo što se događa, dobili smo informacije. Ima tu detalja, no još ne želim govoriti neke stvari. Tuđman je bio čovjek s vizijom, on je političkim emigrantima u inozemstvu imao što reći i oni su ga prihvatili.
Dobro, no 1987. imali ste puno više informacija od običnih ljudi. Što ste tada pomislili, tko je Tuđman, kako ste gledali na njegovu buduću ulogu?
Neosporno je bilo da će on biti važna osoba u nekoj od budućih hrvatskih političkih stranaka. U svojim razmišljanjima davao sam mu prednost pred nekim drugim imenima. I tu bih stao.

::Na višu stepenicu u službi stali ste i vi 1986. Možemo li pretpostaviti da je i vas politika odabrala kao protivnika centralizacije koja je dolazila iz Srbije?

Bježao sam kao vrag od politike. No, oni su me potvrdili na toj funkciji, to jesu. Znam da me potvrdio i Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Držim da sam kao pomoćnik ministra i vršitelj dužnosti šefa tajne službe, od jeseni 1989., službu vodio dobro, u smjeru potpune depolitizacije, prema visokoprofesionalnom ekipiranju kako bi bila u stanju osigurati miran rasplet političkih prilika u tadašnjoj Hrvatskoj.
Je li tada cilj bio konfederiranje Jugoslavije, ili se već naslućivalo da će uslijediti i raspad i odcjepljenja?
Pokušavali smo “konfederirati” na temelju Ustava iz 1974., no zbog stavova iz Srbije postalo je jasno da to neće proći. Stav da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi imao je i vrh JNA, ne samo vrh Srbije, pojavio se i Milošević, koji je postao i “vožd” nakon zbivanja na Kosovu, pa je sve postalo jasno. No, da bismo reagirali kako treba, trebalo se pripremiti za pružanje otpora takvoj politici.

::O kakvoj vrsti otpora tu govorimo?

O političkom, sigurnosnom, svekolikom. Sad, je li to sve tada već u Hrvatskoj bilo umreženo radi otpora, možda je malo prerano reći. No, da sam sve to tada jako osjećao i imao potrebu razgovarati o tome s mnogim ljudima u Hrvatskoj, jesam. Posložili smo se kako bismo onemogućili bilo kakvo djelovanje tih snaga na teritoriju Hrvatske.
Bili ste tada i u kontaktu s Ivicom Račanom?

Pa, jesam, no upoznali smo se tek kada je postao šef Partije.

::Morali ste, dakle, i službu i policiju pripremiti za događaje koji su dolazili, “skenirati” na koje se može računati?

I pripremao sam ih. Odgovorno tvrdim da je 90 posto službe podržavalo demokratske promjene i procese o kojima sad govorimo. I bilo spremno zaštititi te promjene. To smo i radili. Poznavao sam i ogroman broj ljudi iz tzv. javne sigurnosti (policija), izvanredni su to ljudi bili i jednako smo “zračili”. Kasnije, prvi oružani udar na Hrvatsku primili su ljudi iz tog sustava, dok se nije oformila vojska. Da se nismo na to pripremili, da naši ljudi nisu bili izuzetno motivirani za obranu, promjene se jednostavno ne bi mogle dogoditi, propale bi.

::Vratimo se malo na presudni politički događaj, a to je osnivački, 1. opći sabor HDZ-a od 23. do 25. veljače 1990.

Meni je g. Vilim Mulc, tadašnji sekretar za unutrašnje poslove, dao na neki način bjanko odluku da, što god učinim u okviru Službe državne sigurnosti, da će me podržati ako bude problema. On je došao iz politike, iz Partije u ministarstvo, i zaključio kako ga ne trebam za sve pitati. Već smo u najavama sabora, dakle u siječnju 1990., imali informacije da će određen broj ljudi u Zagreb doći s “neurednim dokumentima”. Bez viza i sl. Oformio sam ekipu operativaca u zračnoj luci Pleso, jer su delegati iz inozemstva uglavnom dolazili zrakoplovima, uvezali smo ih s ekipom koja je radila u dokumentaciji i za svaku osobu koja je prolazila kroz takvu našu evidenciju na aerodromu morali su pitati mene. Telefonski. Na dan održavanja sabora, navečer, stigao je i posljednji delegat, sjećam se bio je to Andrija Getoš iz Njemačke (HNV), a stigao je s emigrantskom putovnicom za koju je trebao vizu i za neke europske zemlje. I njemu sam dopustio ulazak. Danas je umirovljeni pukovnik HV-a. Mnogi od mojih operativaca tada su prvi put bili u mogućnosti tako susresti pripadnike, kako se govorilo, “neprijateljske emigracije”.

::Takav masovan ulazak “neprijateljske emigracije” nije mogao ostati neprimijećen?

Nastao je problem. U beogradskim novinama osvanuli su naslovi “Tko je pustio ustaše u Zagreb?”. Uslijedio je izravni napad na mene osobno. Među osobama koje su na sabor dolazile iz inozemstva bilo je 150 onih koji su prolazili našu “evidenciju”, dakle koji su do tada smatrani neprijateljskom emigracijom. Isključivo je bila riječ o mojoj odluci, nitko drugi nije sudjelovao u odlučivanju da te ljude treba pustiti na osnivački sabor HDZ-a. Bila je to posljedica mog pristupa slobodi kretanja ljudi

::Koga ipak ne biste pustili, gdje je podvučena crta?

S dečkima operativcima dogovoreno je, u slučaju da u Zagreb dođe osoba koju je jugoslavenska komisija proglasila ratnim zločincem, da se ta osoba što diskretnije presretne, odvoji, da se razgovara i zamoli da prvim raspoloživim zrakoplovom napusti Zagreb. Kako ni sebe, ni Hrvatsku, ni te osobe ne bismo uvalili u problem.

::Koliko je takvih tada došlo? A da je došao neki Pavelićev ministar, ne biste ni njega uhitili?

Nije, srećom, došla ni jedna takva osoba. A ne bismo uhitili baš nikoga, nego u tranzit i do viđenja. Recimo, Mate Meštrović tada je bio predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), u travnju je došao u Hrvatsku i sjećam se da je bilo nekog natezanja. To su nam namjestile “kolege” iz SID-a, tajne službe Saveznog sekretarijata vanjskih poslova. Nismo ni njega uhitili. Mate je uredno sletio, prošao, za koji dan osvanuo je i njegov intervju u Vjesniku. Meštrović je, inače, pripadao liberalnom krilu u emigraciji, a njega je trebao rušiti i zamijeniti znate tko – Đureković, koji je to imao u planu, kao i prenošenje Vijeća u Njemačku.

::Jeste li tada bili u kontaktu i s Gojkom Šuškom?

Čuo sam za njega prije, no upoznali smo se kada je došao u Hrvatsku.

CIJELI INTERVJU MOŽETE PROČITATI U DANAŠNJEM VEČERNJEM LISTU

U četvrtak: Rat sa srpskim agentima, odgovor Bozaniću i tajna Stepinčeva kaleža, likvidacije političkih emigranata...

>> Prvi dio: Osuđuje me se samo na temelju pisanja beogradskog tiska

>> Drugi dio: Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni

>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir

>>Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti

Komentara 150

BA
barbaizamerike
14:28 31.12.2013.

ne nasjedajmo na ovaj spin stvaranje hrvatske je bila volja hrvatskog naroda i svjetski proces raspada komunizma a ne zasluge pojedinaca tako je bilo u mnogim zemljama koje su se osamostalile

BE
berava
15:28 31.12.2013.

Eto vidis Perkovicu da to uopce nije tesko,odi dragovoljno u München i tamo sve ponovno ispricaj njemackom pravosudju.Mozda ti i povjeruju,kao sto ti je povjerovao i VL.Mi koji znamo sta ste sve radili i na koji nacin ti ne vjerujemo.

Avatar BuzzLightyear
BuzzLightyear
15:01 31.12.2013.

Kaže on "Osnovni je zadatak bio zaštita turističke sezone". Eto, on je štitio naš turizam od povampirenih ustaša. Još će orden za to tražiti. Žao mi je što mu je dana ovakva prilika da iznosi svoje spinove, ali je utjeha da mu velika većina čitatelja ne vjeruje.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije