Najpoznatijeg i najdugovječnijeg franjevca u provinciji sv. Ćirila i Metoda, prevoditelja Novog zavjeta i profesora emeritusa Katoličkog bogoslovnog fakulteta, legendarnog propovjednika fra Bonaventuru Dudu posjetili smo uoči njegove dvije obljetnice, 93. rođendana i 67. obljetnice ređenja, u franjevačkom samostanu u Varaždinu, gdje se preselio prije nešto više od dvije godine sa zagrebačkog Kaptola. Dočekao nas je vedar i nasmijan, kao i uvijek, raširenih ruku. U samostansku blagovaonicu došao je u kolicima, uz pomoć redovničkog brata fra Franje, mladića koji mu pomaže i za kojeg kaže da je „najbolji čovjek na svijetu“. No, iznenadio nas je kad je ustao iz kolica, primio se rukama za stol i sjeo nasuprot nas!
Lijepa uspomena
– Slušam vas, kako ste? Molim, zanima vas kako sam ja? Savršeno! Mogu čitati do iznemoglosti i ovo vrijeme provodim čitajući više nego ikada u životu – rekao je s oduševljenjem fra Bonaventura Duda, koji je rođen 14. siječnja 1924. u Rijeci, a podrijetlom je iz Krasa s otoka Krka te je 15. siječnja 1950. zaređen za svećenika, prisjećajući se nekih ranijih susreta i intervjua koje smo imali tijekom godina.
– Kako se to dvoje – rođendan i ređenje – spojilo, to je vrlo lijepa uspomena. Moji su kolege ređeni za Petrovo 1949., a ja 15. siječnja 1950. Svi su ređenici tada trebali oprost od godine studija (šestu su godinu pohađali nakon ređenja), a neki još od godina života (tada se tražilo da ređenici imaju navršenih 26 godina života). Nitko nije mogao dobiti dvije dispenze, a ja sam ipak uspio. No, tadašnji zagrebački pomoćni biskup dr. Salis-Seewis upravljao je Zagrebačkom nadbiskupijom “sede impedita”, kako se stručno kaže, tj. “dok je sjedište bilo spriječeno”, jer je dr. Alojzije Stepinac bio tada još u Lepoglavi. On me onih dana sreo na Kaptolu i upitao kada navršavam 26 godina. Odgovorio sam mu da je to 14. siječnja. A on će: “Dan nakon 14. siječnja sljedeće godine je nedjelja. Ja ću vas odmah rediti, 15. siječnja moj je rođendan.” – prepričao nam je svojedobno p. Duda, koji je ime dobio po fra Bonaventuri Ćuku, doktoru filozofije i profesoru prirodnih znanosti.
Milost u srcima
– Bio je i moj profesor, a inače veliki filozof i teolog. Umro je od galopirajuće sušice, u 33. godini života, 9. siječnja 1940. Na njegovu sam grobu tiho molio da dobijem njegovo ime kada uskoro stupim u franjevački red, ime kojim je sv. Franjo nazvao maloga Giovannija kada ga je majka donijela bolesna svecu da ga ozdravi. Bio je to veliki sv. Bonaventura, umro je 1274. u Lionu – prisjetio se tada fra Duda, koji nam je tom prigodom, govoreći o spasenju, rekao kako se spašavaju i oni koji nikada nisu čuli za Isusa Krista.
– Svi oni koji možda za Krista nisu ni čuli ni znali ili su o Kristu pogrešno poučeni, a živjeli su, da kratko kažemo, kako Bog zapovijeda, i oni će ući u vječni život kroz jedina vrata, a ta su – KRIST ISUS. O tome imamo vrlo lijep tekst Drugog vatikanskog koncila u konstituciji “Gaudium et spes”. O Crkvi u suvremenom svijetu, br. 22, piše: Čovjek “pridružen vazmenom otajstvu i suobličen Kristovoj smrti, on – ojačan nadom – hitjet će ususret uskrsnuću. To ne vrijedi samo za Kristove vjernike nego i za sve ljude u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve (Rim 8,32) i zato što je konačni čovjekov poziv zaista samo jedan, i to božanski, moramo držati to da Duh Sveti svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi tom vazmenome otajstvu” – objasnio je fra Bonaventura Duda.
>> 'Drugi sam po redu kandidat među fratrima za sretnu smrt'
Stef ti na kraju zemaljskog puta neces biti u koloni koja ide desnom stazom putem vjecnosti.Vrijedjati emeritusa,humanistu i cestitog Franjevca popovskim epitetima uz negiranje njegovog enciklopediskog znanja je sotonino djelo.Obrati se Bog oprasta svakom raskajanom srcu.