Kada bi se zaključivalo po riječima novoga zagrebačkoga mitropolita, i politika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj mogla bi biti nova. U dojmljivom ekumenskom govoru mitropolit Porfirije Perić kao temeljne odrednice te politike spominjao je dijalog, toleranciju i izvorna značenja politike kao brige za opće dobro. Ta politika nije određena samo kršćanskim načelima nego i humanim principima kojima bi trebalo težiti demokratsko društvo. Poseban je dojam ostavilo Porfirijevo spominjanje nekih poznatih osoba koje Srbe i Hrvate povezuju, a ne dijele. Novi je mitropolit poimence spomenuo glasovitoga hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića. To je možda bilo i prvi put da netko sa srpske strane spominje uglednike koji su moguća spojnica hrvatske i srpske kulture. Ni na hrvatskoj strani do sada nisu spominjani takvi ljudi koji mogu biti poveznica dviju kultura i dvaju naroda.
Novoustoličenog zagrebačkog mitropolita zagrebački je Trg Petra Preradovića podsjetio na hrvatskog pjesnika. Porfirije je Preradovića uveo u samu ceremoniju, podsjetivši da su se svojedobno pjesnikovi preci iselili s Kosova na kojemu je i on za naših dana zaređen u kosovskom manastiru Dečani. Taj pjesnik hrvatskoga romantizma nikada ozbiljno u hrvatsko-srpskim odnosima nije spominjan kao njihova moguća spojnica. Druga znana osoba koju je Porfirije u Zagrebu također spominjao jest Arsen Dedić. Miješano nacionalno podrijetlo i umjetnička univerzalnost Arsena Dedića nikada nisu postale osnovom za višu kvalitetu hrvatskih i srpskih odnosa pa ni dvadesetak godina nakon rata. Još prije rata srpski su se politički vođe, umjesto integracije Srba, odlučili za njihovu separaciju. Na toj su se raškovićevskoj paradigmi Srbi i odlučili biti corpus separatum, a potom i na rat protiv Hrvatske. Zbog toga i Porfirijevo ceremonijalno pozivanje da se zaborave sukobi prošlosti, kod Hrvata, bez imenovanja krivca za ratne traume, može izazvati samo nova nepovjerenja prema Srbima.
Hrvati ne žele podijeljenu krivnju za rat „na ovim prostorima“. Naime, zna se tko je rat počeo. Usprkos tome, Porfirijevo zagrebačko pozivanje na klasičnu tradiciju politike gdje ona funkcionira kao javni interes i angažman za opće dobro zajednice daje prostor i za djelovanje Srba. Nadati se je da bi u maloj Hrvatskoj, koja može funkcionirati po uzoru na starogrčki polis, i hrvatski Srbi našli svoj pojedinačni i nacionalni interes a da pri tome ne izgube svoj nacionalni identitet.
Znanstveni genij Nikola Tesla dao je do sada najbolji plaidoyer za mogući iskreni politički angažman Srba u hrvatskom društvu. Njegova izjava: „Jednako se ponosim svojim srpskim rodom, kao i hrvatskom domovinom!“ možda i jest komunistička izmišljotina, no unatoč tome ona je najbolja definicija rodoljublja i domoljublja do sada. Samo, koliko hrvatskih Srba taj Teslin politički aksiom prihvaća i živi kao svoj životni kredo? Slično je i s hrvatskom himnom koju je uglazbio austrijski časnik srpskoga porijekla Josif Runjanin. Usprkos toj činjenici, ima Srba u Hrvatskoj kojima Lijepa naša još uvijek nije postala bliskom. Dokle god se ignorantski odnose prema Teslinoj definiciji i Runjaninovu uratku, Hrvatska će biti podijeljeno društvo.
Novoustoličeni mitropolit Porfirije najvjerojatnije i neće imati mnogo utjecaja na Srbe u Hrvatskoj. Jednostavno zato što kod njih i ne postoji neka vjernička tradicija pa zato i ne može utjecati na šire mnoštvo. Spominjanje Petra Preradovića kao hrvatske i srpske „kopče“ Hrvate ne ostavlja u uvjerenju da su takve namjere i iskrene. Naime, dok god postoje srpske pretenzije na hrvatsko kulturno naslijeđe, postojat će i hrvatske sumnje. Jer, ako Srbi polažu ekskluzivno i isključivo pravo na književnoga nobelovca Ivu Andrića rođenjem Hrvata, što prešućuju, a istovremeno spominju Preradovića da bi Hrvate podsjetili na njegove srpske korijene, onda se „zajedničke jezgre“ i ne čine iskrenima. Ipak, Porfirijev zagrebački govor daje nade.
Koliko hrvatskih Srba prihvaća Teslin politički aksiom? Niti jedan, nula.