Ivna Bučan, profesorica biologije, utemeljiteljica je Botaničkog vrta Osnovne škole Ostrog u Kaštel Lukšiću, kao i Biblijskog vrta, jedinog u Hrvatskoj te Ekološke udruge Lijepa naša Kaštela, koja je nedavno obilježila 25. jubilej. Za svoj rad na zaštiti prirode, očuvanju okoliša i odgoju mladih dobila je bezbroj domaćih i međunarodnih priznanja, od kojih čak četiri nagrade za životno djelo: Ministarstva odgoja i obrazovanja, Ministrastva kulture, Splitsko-dalmatinske županije i Grad Kaštela. S ponosom nosi svoje 83 godine te i dalje neumorno radi. Članica je komisija za najljepši vinograd, maslinik, okućnicu, školski vrt, savjetnica brojnim ustanovama i organizacijama, a piše i novu knjigu.
Botanički vrt Ostrog koji ste osnovali prije 40 godina, danas ima više od 1000 biljnih vrsta i uzor je svim školama. Jeste li imali podršku kada ste počinjali?
Počeli smo 1976. godine kada se naša škola preselila u novu zgradu uz koju je bio ogroman, zapušteni prostor, bez ijedne biljke. Očistili smo ga, nasuli zemlju i počeli stvarati vrt.
Ravnatelj me podržavao, a kolegama se sviđalo to što radim. Pomagali su, zalijevali biljke, radili u vrtu, uključili smo i učenike, ali dogodilo se nešto što me jako uvrijedilo. Nikada nisam bila nikakve političke boje, ja sam zelene boje, iako sam više politički lijevo. Nisam bila član Partije, a došao mi je poziv da se javim u komitet u Splitu. Došla sam, bila je jedna drugarica. Bila sam začuđena toliko sam radila, trudila se, nikad nikakav honorar nisam dobila, a oni me pozivaju na razgovor. Ona meni kaže: “Lijepo je to što radite, ali vaša OO SKH iz škole traži da s vama porazgovaram jer to uopće nije u školskom programu.” Zaprepastila sam se, a i njoj je bilo malo neugodno. To je bila čista ljubomora jer se stvaralo nešto što nije vodila Partija. Međutim, pustili su me da radim.
Jeste li imali praktičnih problema, recimo s nabavom sadnica?
To je bio ogroman problem, niste imali gdje kupiti egzotičnu biljku. Odasvud sam ih nabavljala. Uz to su vezane razne priče. U Padovi, kada sam posjetila najstariji botanički vrt na svijetu, pitala sam stražara smijem li uzeti sjemenke močvarnog hibiskusa. Rekao je “No, no!” okrenuo se i otišao. Pustio me da uzmem jednu čahuru. Eukaliptus sam dobila na Lokrumu, moj suprug Neven i ja smo ga brodom prevezli u Kaštela. Toliko sam ga pazila i slala Nevena po vodu dok nije izgubio živce i rekao mi :“Ili eukaliptus ili ja!”. S time se šalimo i danas. Tih priča o vrtu i mojem životu ima bezbroj.
Šteta što o svemu tome niste napisali knjigu.
Upravo je pišem. Zove se “Priče iz vrta”.
Kažete da ste više lijevo, a utemeljili ste jedini Biblijski vrt u Hrvatskoj.
Jesam, i zato imam i tamo problema od Bratovštine Gospe od Stomorije, u čijem je vlasništvu zemljište. Ne idem u crkvu, ali poštujem svaku religiju. Mi smo prostor očistili, kamione smeća odvezli, sanirali potok, posadili biblijske biljke, a oni nisu zadovoljni. Smeta im što se Gospa od Stomorije spominje samo u kontekstu Biblijskog vrta. Pa što ću im ja?! Kažimir Hraste napravio je križ i jabuku, Vasko Lipovac Noinu arku, Matko Mijić ključ svetog Petra, a trebali smo dobiti kameni stol, asocirao bi na Posljednju večeru.
Bratovština nas je spriječila. Poslali su mi pismo da je to devastacija, desakralizacija i profanacija prostora. Da ne povjeruješ! Da se razumijemo, ja sam imala krasnih prijatelja svećenika. Fra Jure Radić, prirodoslovac i ekolog koji je na Biokovu i u Makraskoj učinio čuda, pomagao mi je sa sadnicama za školski vrt. Fra Aleksandra Ribičića jednom sam “prošvercala” u školski vrt još u doba socijalizma u međusmjeni, kada nikoga nema u školi, jer ga je jako želio vidjeti. Nadam se da će novi svećenik u Stomoriji koji je sad došao biti senzibiliziraniji od svoga prethodnika.
Sudjelovali ste u brojnim prosvjedima. Danas ekološki aktivizam nije tako čest. Je li nema više potrebe ili su ljudi manje osjetjivi?
Ima potrebe, ali sve se pomalo promijenilo. Kaštela su bila zaista ugrožena. Istočni dio Kaštelanskog zaljeva bio je još u Jugoslaviji područje s najvećom koncentracijom zagađivačke industrije. To je senzibiliziralo ljude da se pokrenu, organiziraju, prosvjeduju i traže zaštitu svoga prava na zdrav okoliš, čisti zrak i čisto more.
Zahvaljujući udruzi Lijepa naša Kaštela spriječeni su i neki veliki zagađivački projekti na tom prostoru?
Bila je planirana plinska elektrana u Jugovinilu, predstavio ju je Nikica Valentić, tadašnji premijer, termoelektrana na Čiovu, nastavak kemijske industrije, naftni terminal za tankere u Kaštel Sućurcu, odlagalište otpada u napuštenim kamenolomima... I to sve u Hrvatskoj! Zapravo bi se nastavilo kao što se zagađivalo u Jugoslaviji. Nije to bila zloća, ali jest neznanje. Moram zahvaliti tadašnjem kaštelanskom gradonačelniku, a poslije županu Anti Sanaderu, mojem bivšem učeniku, koji je što se tiče ekologije bio pravi borac.
Na kojem se projektu iskazao?
Upozorio me na dolazak ministra gospodarstva Nenada Porgesa koji je zastupao ideju da Jugovinil postane tvornica kemijskih proizvoda odnosno insekticida, lužina, otrova, boja i tako dalje. Porgesa sam dočekala u zračnoj luci, u jednoj sam ruci imala buket mimoza, a u drugoj otpusno pismo KBC-a jednog bivšeg radnika Jugovinila koji je umro od posljedica izloženosti vinil-klorid-monomeru i to je pisalo. Dočekala sam ga, dala mu buket i rekla: “Ovo želimo u Kaštelima, a ovo imamo” i pružila pismo. On se zbunio, uzeo je buket, gledao taj papir, ali onda su mene izgurali policija ili zaštitari. Nisam bila sama, oko mene su bili i drugi aktivisti, netko je čak u ministrovo vozilo uspio ubaciti plinsku masku.
Jeste li imali problema zbog toga?
Kako da ne. On se žalio, pozvali su me na sud. Prepala sam se, uhvatila me trema. Pitali su me: “Jeste li vi dočekali ministra...?”. Rekla sam da jesam. Gledam u suca, a on mi prijateljski namiguje. Nisu me kaznili. U obrazloženju su napisali da ja to nisam organizirala, nego da sam samoinicijativno došla, kao i ostali.
Vaš učenik bio je i Anton Kovačev. Je li vam on u nečemu pomogao?
Je. Kada je Mate Granić došao obići lokaciju na Čiovu za termoelektranu u napuštenom kamenolomu, s njim je u delegaciji bio i Anton Kovačev. Pomogao mi je da i ja budem na tom brodu. Ta bi elektrana dnevno trošila 900 tona ugljena. Otišli smo tamo brodom “Bios”. Krasan dan, punta Čiova s jedne strane, s druge Marjan, divota! Nakon obilaska terena, nikad više ta elektrana nije spomenuta!
Koji su suvremeni ekološki problemi koje nastojite riješiti?
Cemex koji želi spaljivati otpad, nekontrolirano postavljanje baznih stanica s elektromagnetskim zračenjem, pokušaj gradnje na Park plaži Šulavy u Kaštelima, gradnja Centra za obradu otpada u Lećevici koji će ugroziti čistoću vode u Jadru...
Što mislite o planu gospodarenja otpadom ministra Slavena Dobrovića?
Plan je dobar i nije neprovediv, ali trebat će proći vremena jer nemamo tu kulturu odvajanja otpada. Iako zvuči naivno da bi netko imao kompostanu u stanu ili na balkonu, plan će sigurno pridonijeti većem odvajanju otpada i recikliranju. Nisam za to da se gradi Lećevica i da se proizvodi biogorivo, a i on je protiv toga. Za to gorivo treba jako puno smeća, morali bismo ga uvoziti i postali bismo smetište Europe. Osim toga, dokazano je da je rijeka Jadro ugrožena, a to nam je pitka voda, ne smijemo se time igrati.
Kako vaš suprug gleda na vaš rad?
Neven mi je ogromna podrška, cijeli život. On se bavi očuvanjem tradicije i kulturne baštine u Kaštelima, organizirao je obilježavanje Sto godina turizma. Oživio je staru legendu o kaštelanskim nesretnim ljubavnicima i potaknuo “Dane Miljenka i Dobrile” čija je pokroviteljica predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Jedno drugome smo potpora.
>>Damir Krstičević: Zabranili su mi da budem vojnik, ono jedino što sam u životu želio biti
