Razgovaraju, ovih dana, otac i sin ispred Treće gimnazije u Kušlanovoj ulici u Zagrebu. Pita mali: – Pa dobro, stari, reci mi u čemu je stvar s tim preferencijalnim glasovanjem?
– Ljudi se bune, kažu da im je dosta da političke elite sastavljaju liste, pa da u Sabor idu samo oni koje izabere vrh stranke. Preferencijalni glas ti daje mogućnost da s liste izabereš jednog ili više kandidata koji se tebi sviđaju i tako možeš “poremetiti” redoslijed koji je sastavio vrh stranke – odgovori iscrpno otac sinu. Ali gimnazijalac se ne da pa i dalje pita:
– Aha, a tko sastavlja te liste kandidata između kojih ti onda možeš birati koga želiš?
– Predsjednik stranke – odgovara opet otac.
– Pa to je isti drek – brzo je zaključio gimnazijalac i pogodio klinac u srž stvari.
A znate li koliko se dugo kompletna politička elita, nevladine udruge, perjanice demokratske misli, Pantovčak, Sabor RH bave tim pitanjem? Dulje od pet mjeseci, od kada je u lipnju Željka Markić najavila novu inicijativu i referendum o biranju zastupnika “imenom i prezimenom”. Puno se od tada tinte potrošilo, medijskog prostora otvorilo za rasprave, gorkih riječi prolilo i političkih neprijatelja označilo. Na isteku petog mjeseca od pokretanja inicijative, štafetu je preuzelo i predsjedništvo Sabora RH, pa će se sada cijeli ovaj cirkus preseliti i u saborske klupe i potrajati još barem mjesec dana. Da bismo, dakle, nakon što se nacija tim pitanjem bavila intenzivno pola godine, dobili što? Osjećaj da sada mi biramo zastupnike, a ne politička elita. Pa i onaj gimnazijalac je skužio da je to, u biti – demokratska šminka.
No, političari su si baš dali oduška, a sada naručuju i istraživanja o mišljenju javnosti kako bi se potvrdilo da “građani iskazuju radikalno nezadovoljstvo postojećim zakonskim i ustavnim rješenjima u postocima koji govore o njihovu opravdanom osjećaju isključenosti iz procesa demokratskog odlučivanja, posebice kada je riječ o izborima”. Takav je stav stigao s Pantovčaka, koji je i naručio istraživanje. I znanost je tako dala temelje da se “radikalno nezadovoljstvo” naroda mora smiriti izmjenama izbornog zakonodavstva. Ista je znanost, u nekim drugim istraživanjima, međutim, dala još neke odgovore o “radikalnom nezadovoljstvu” Hrvata. Otprilike u isto vrijeme kada se zahuktala frka oko preferencijalnih glasova, uoči ljeta ove godine, objavljeno je Gallupovo istraživanje o sretnijim i manje sretnim zemljama svijeta. Na ljestvici se našlo 138 država, a narod je odgovarao na pitanja kada je osjetio neku “pozitivnu emociju”. Hrvatska i njezini građani su u tom istraživanju bili na 16. ili 17. poziciji (dijele je s Crnogorcima), ali odozdo. Dakle, Hrvati spadaju u najnesretnije narode na svijetu.
Znanost time nije stala pa je novim istraživanjem utvrđeno da Hrvatska spada među 10 najstarijih nacija na svijetu, da je na djelu strašna depopulacija i odljev mladih u svijet. Opet, znanstvenici tragaju i dalje, pronalaze odgovor na ovu hrvatsku tugu i kažu – od 2008. u RH izgubljeno je više od 200.000 radnih mjesta. Gotovo isključivo u “realnom” gospodarstvu, ne i u javnom. Plaće zaposlenih sretnika stagniraju na razini onih od prije 10 godina. Što je, dakle, glavni izvor “radikalnog nezadovoljstva” Hrvata? Preferencijalno glasovanje ili trauma zbog beznađa, nezaposlenosti, neimanja budućnosti? Zašto nas pokušavaju uvjeriti da baš preferencijalni glas rješava “radikalno nezadovoljstvo u narodu”. Kad je to, vide i gimnazijalci, ustvari “isti drek”.
Komunisti iz HDZ-a i SDP-a kmeče, ali povijest se ne može zaustaviti, pogotovo kad padnu presude u Njemačkoj. Dosta je komunističkog jednoumlja, kriminala i terora. Narodu je dosta komunista ovih i onih i žele slobodu ako ništa drugo da samiami biraju ljude koji će ih zastupati. Kommunističkom sklopu kojeg zagovara ovaj novinar to je nezamislivo.