Fra Smiljan Dragan Kožul jedan je od najomiljenijih hrvatskih svećenika pa se na njegovim duhovnim obnovama okupi nekoliko tisuća ljudi svake posljednje srijede u mjesecu, u crkvi sv. Križa u novozagrebačkom naselju Siget. Povod za ovaj razgovor bilo je vjenčanje predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i Ane Šarić, koje je u sigetskoj crkvi vjenčao upravo fra Smiljan Kožul. No, fra Smiljan je i osim toga zanimljiv sugovornik jer je karizmatik i egzorcist, dugogodišnji pastoralac, osnivač Pokreta krunice za obraćenje i mir, Radio Marije...
Kako ste uopće došli do Tomislava Karamarka i Ane Šarić?
Najprije sam se upoznao s Anom jer je željela da se prvo pomolim nad njom. Primio sam je, bila je oduševljena i odmah mi je rekla da bi Tomo, kako ga zove, također došao pa sam se susreo i s njim.
Kad je to bilo?
Prije godinu dana. Zatim su me pozvali jednu večer na dulji razgovor, gdje sam se dotaknuo činjenice da žive zajedno, ali nisu vjenčani i da bi, kao pravi kršćani, trebali poduzeti sve da se vjenčaju. Ana je poskočila od radosti i pitala je li to moguće pa sam joj objasnio da jest ako nisu bili crkveno vjenčani.
Bez obzira na prijašnji brak?
To je bio civilni brak i Crkva ga ne priznaje. Ni njegov ni njezin. Trebaju donijeti dokumente da nisu više civilno vjenčani, da su kršteni i slobodni. Kako su javne osobe, rekao sam im da ne moraju ići na tečaj priprave za brak, preuzeo sam to na sebe. Sastali smo se nekoliko puta i temeljito razgovarali, razgovarali o kršćanskom braku i oni su izrazili želju da bi se vjenčali baš u Sigetu. Jer su dolazili na moje posljednje srijede u mjesecu, prvo Ana, a zatim i Tomislav. On je rekao da ga je to oduševilo.
Što su posljednje srijede?
Pater Rufus u Mariboru je držao seminar sa svetim misama za ozdravljenje i iscjeljenje te mi je rekao da bi Gospodin želio da i ja to radim.
Po čemu je ta misa posebna?
Crkva je dala svoje smjernice za molitve za ozdravljenje u dva dokumenta. Kardinal Ratzinger, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, dao je jasne smjernice i izdao dokument o molitvama za ozdravljenje. Dokument nosi naziv: Naputak o molitvama kojima se od Gospodina Boga moli ozdravljenje. Dokument je objavila Kršćanska sadašnjost 2001. godine. Drugi dokument izdala je Doktrinarna komisija ICRIS-a, koja je u sklopu Papinskog vijeća za laike. Dokument nosi naslov: Smjernice za molitve kojima se od Boga moli ozdravljenje, to je dokument Kongregacije za nauk vjere, to jest kardinala Ratzingera koji je Komisija detaljno razjasnila. Taj je dokument objavljen u izdanjima Kristofora 2007. godine. Znači, u Susretima zadnje srijede ja se strogo držim tih crkvenih naputaka.
Kakva su to ozdravljenja?
Ljudi imaju rana i povrijeđeni su, pa im treba iscjeljenje. Trebaju ga i bolesni, zatim ljudi koji su bili na raznim krivim mjestima, recimo, bioenergetičara, učitelja reikija, transcendentalne meditacije, joge i sličnoga. Ako su na njih polagali ruke, oni su okuženi. No te se molitve ne mogu moliti za vrijeme mise, već za vrijeme euharistijskog klanjanja ili tijekom slavljenja. Na početku 1999., kad sam po savjetu Patra Rufusa započeo držati te molitve, bilo je stotinjak ljudi, a posljednji je godina prepuna crkva jer znade doći i do 3000 ljudi.
Kakvi se krikovi čuju u to vrijeme?
Svi oni nad kojima su izrečena prokletstva ili bačeni uroci, kada se pjeva Duhu Svetomu i mole molitve prema uputama kardinala Ratzingera i Vijeća za laike, oni doživljavaju oslobođenja. Kad spominjem razne magijske stvari, ljudi reagiraju na te molitve.
Ima li opsjednuća?
Ima osoba koje nisu samo "okužene" nego i padnu na tlo i imaju snažne reakcije. Oslobađaju se i kasnije mi, u pravilu, dođu i na temeljitu ispovijed, na kojoj opet prema odredbama Crkve molim molitvu otklinjanja. Ti ljudi postaju čvrsti vjernici, redovni na nedjeljnoj misi i ispovijedaju se i pričešćuju te mnogi od njih pristupe nekoj molitvenoj zajednici koju je odobrila Crkva.
Imate i egzorcističke prakse?
Imam. Ako netko tko mi dođe ima "podstanara", snažno reagira kada počnem moliti nad njim. Imao sam dozvolu za egzorcizam kardinala Kuharića, koju je poslije potvrdio i kardinal Bozanić, ali onda su povučene sve dozvole. Međutim, svaki svećenik može moliti takozvane molitve otklinjanja. Te se molitve, primjerice, mole pri krštenju odrasle osobe.
Koji su znaci duhovnog okuženja?
Kad dođu na misu, zijeva im se ili zaspu, posebno kada je najsvetiji dio mise, pretvorba, ne mogu izdržati i napuštaju crkvu. Smeta im sve što je sveto. Prestaju dolaziti na misu, ispovijedati se i pričešćivati jer su uvjereni u božanstva kojima im se na zemlji nudi sreća, zdravlje i život. Najteži su mi slučajevi bili oni koji su prošli više stupnjeva reikija i transcendentalne meditacije te oni koji idu Nanama i osobama koje uime islama nude zdravlje, tobožnjim iscjeliteljima i egzorcistima, koji im daju tzv. zapise. Oni imaju težak poriv za samoubojstvo.
Kako razlikujete duhovne probleme od psihičkih?
Nekada, umjesto molitve otklinjanja, namjerno recitiram neku pjesmu na latinskom jeziku kako bih provjerio je li riječ o umišljenom opsjednuću. Pa kad netko reagira na to, onda mi je jasno da je riječ o psihički bolesnoj osobi. Od 100 osoba koje traže egzorcizam, 70-80 je psihičkih bolesnika, 20-ak posto jesu okuženi jer su bili na krivim mjestima i kod krivih osoba, a najmanje je onih s opsjednućem. Možda ih je tek tri do pet.
Surađuje li Crkva s psihijatrima?
Obvezno se traži da se prvo posjeti psihijatra ili psihologa. Kada svećenik u župi primijeti takvu osobu, prijavi slučaj u Nadbiskupski ordinarijat, a onda oni traže najprije pregled psihijatra, a zatim se određuje nekog od svećenika, ako je potrebno, da moli uime Crkve egzorcizam. U mnogim se slučajevima otkrije da se radi o shizofreniji, teškoj depresiji ili nekoj težoj psihičkoj bolesti.
Surađivali ste s poznatim egzorcistom o. Gabrijelom Amorthom?
Zbližili smo se 1994. kada smo preveli knjigu "1000 susreta s Gospom". Njega je tada kardinal Poletti imenovao službenim egzorcistom Rimske nadbiskupije, pa me zvao da kao svećenik budem nazočan egzorcizmima. A trebalo je i više osoba da drže one koji su doista opsjednuti jer žele napasti i ozlijediti svećenika koji moli. On je htio da i mene kardinal Poletti imenuje egzorcistom, no tada su me pozvali natrag u Zagreb. Vratio sam se na Kaptol 1988., bio ondje pet godina, osnovao Pokret krunice za obraćenje i mir. Potom su me premjestili u Siget 1993. te smo pokrenuli molitvu krunice, klanjanje...
Gdje ste upoznali karizmatičnog patera Rufusa?
U Mariboru 1998. godine. Zamolio sam ga da dođe u Hrvatsku. Rekao je da će doći i pješice ako treba jer je znao koliko smo problema imali tada. Došao nam je u srpnju 1999. i želio je da ga vodim u Međugorje. Dvije večeri imao je molitve za ozdravljenje i oslobođenje, a drugoga dana na Križevcu mi je rekao da kleknem pred križ i pola sata molio je nada mnom, zagrlio me i rekao mi da Isus želi da držim molitve za iscjeljenje i oslobođenje.
Kod nas je još uvijek egzorcizam tabu tema?
Ne mogu to razumjeti. U Riječkoj nadbiskupiji službeni je egzorcist p. Ivan Vinkov i dolaze mu sa svih strana Hrvatske. U Zagrebačkoj nadbiskupiji prijavljuje se svaki slučaj posebno, osobe prođu curriculum, odu psihijatru i, ako on procijeni da ima zlodušnih smetnji, imenuje se za svaki slučaj ad hoc svećenik i to je tajna o kome se radi. Kardinal Puljić imenovao je egzorcista u Sarajevu, franjevca patera Slavka.
Koliko je molitvenih zajednica sada kod vas u Sigetu?
Zajednica Božje milosrđe jako je narasla pa je osnovana i Maranatha, koja je bila otvorena, svirao je Mario Škorić, vodio je Renato Smirnjak. No, Maranatha je tako narasla za godinu i pol da se morala osnovati nova zajednica! Pa je prije 11 godina osnovana zajednica Magnificat, koju je vodio Ratko Podvorac, profesor glazbe, oženjen, koji se poslije zaredio za đakona jer je toliko duhovno narastao. Obje su u sastavu Pokreta krunice za obraćenje i mir. Svake srijede i petka okupljaju se u Dvorani Milosrdnog Isusa, a dvorana bude prepuna svaki put.
A osobe s posebnim potrebama?
U našim zajednicama ima nekoliko obitelji s djecom s posebnim potrebama ili poteškoćama pa su pitali zašto ne bismo održali jedan susret mjesečno za njih. Prihvatio sam to spremno, objavili na Radio Mariji i HKR-u i imali smo već 15 susreta u prepunim dvoranama. Moli se, slavi, molim nad roditeljima i djecom... Mnogo je djece, npr. ozdravilo od astme ili od poteškoća s govorom, a nekoliko i od epilepsije. Djeca bolje uče, pa roditelji vele da oni jedva čekaju te zajedničke subote. Organizirali smo hodočašće u Međugorje i zamolili preko naših stranica na internetu donacije za njih. Uspjeli smo skupiti toliko da ćemo dva autobusa gratis odvesti u Međugorje!
Radite i s djevojkama i mladićima koji traže partnere za brak?
U našim molitvenim zajednicama ima djevojaka koje bi željele i koje se mole da osnuju obitelj pa su me pitale zašto ne bismo subotom organizirali duhovnu obnovu za mladiće i djevojke koji bi željeli osnovati obitelj. Sad će biti godina dana da smo počeli s tim susretima. Susret započinje molitvama, prikazom programa koji će biti, slavljenjem, svjedočenjem bračnoga para koji živi u sretnom braku, svetom misom, pauzom za ručak, klanjanjem i molitvom za pojedince te druženjem u dvorani. Mislio sam da će na susret doći 20-ak ljudi, ali došlo ih je toliko da nisu mogli stati u našu dvoranu pa smo morali uzeti župnu dvoranu u koju stane i do 500 ljudi. I ona je bila prepuna, doduše bilo je više djevojaka. Čak su već četiri braka sklopljena, a u jednom očekuju bebu! Dvadesetak parova hodaju i pripremaju se za vjenčanje. Pomažu nam Radio Marija i HKR jer nam najavljuju te susrete. To je jako važno jer nas Hrvata više umre nego što se rodi. Pola milijuna Hrvata i Hrvatica između 25 i 50 godina nije oženjeno i udano i nemaju djece. Samo da se oni požene i imaju djecu, bilo bi zaustavljeno izumiranje Hrvatskog naroda.
I na kraju, zašto je vjenčanje Tomislava Karamarka i Ane Šarić bilo u tajnosti?
Nije bilo u tajnosti, već su željeli da to bude skromno i jednostavno, a ne da se javno objavi i da bude glamurozno. Željeli su samo svoje kumove, mene i fra Jozu Zovka, kojega je posebno želio Tomislav zbog njihova dugogodišnjeg prijateljstva. Oni pripadaju župi Presvetog Srca Isusova pa su pripreme i dokumentacija napravljene ondje, ali u središtu grada nije bilo te intime pa smo se odlučili za crkvu u Sigetu. Prije samoga vjenčanja napravili su kod mene životne ispovijedi, dolazili su u Siget na posljednje srijede pa je bilo logično da to bude upravo ovdje.
Kako ste to organizirali?
Želio sam im izaći ususret, osigurali smo da crkva bude zatvorena nakon 20 sati, da ljudi odu. No, njih su pratili novinari jer se više od mjesec dana govorilo po gradu o tome vjenčanju, da će biti glamurozno i raskošno. Kamo god bi izlazili, pratili su ih automobilom. I te su se večeri neki novinari skrili u grmlje oko crkve želeći ih fotografirati kad budu izlazili, no to su nam javili pa su kum i Tomislav izašli s južne strane, a Ana i kuma sa sjeverne. Tako su ih izbjegli. No, kako je Ana radila u EPH-u, naknadno su fotografije objavljene u Gloriji.
>>Ana Šarić i Karamarko vjenčali se samo u prisutnosti kumova
>>Tomislav Karamarko otkrio: Da, oženio sam se! Sad u nedjelju
Nevažna vijest,to je njihov privatni život.