Da je kojim slučajem ukrao državne milijune ili na središnji zagrebački trg postavio eksploziv, Josip Gregurić imao bi se prilike nagoditi s pravosuđem i umjesto u zatvoru završiti u pučkoj kuhinji guleći krumpire. Takva bi se kazna zvala radom za opće dobro, a suđenje bi bilo ili brzo ili do njega ne bi ni došlo. Dvije godine kasnije Gregurić se ne bi ni osjećao kao netko tko je nekada bio optužen.
Ali sudbina Josipa Gregurića nije takva. Dvije godine nakon što je digao ruku na svoju Marijanu – vjerujući da čini najbolje za voljenu kćer – ovaj je otac iz Siska opet na optuženičkoj klupi. I danas su mu pred licem slike nemoćne kćeri iz čijih je očiju iščitavao da ga moli za pomoć. I pomogao joj je, onako kako je mislio da je najbolje. Iako se nakon Gregurićeva čina, za koji je pravnička struka odmah kazala da se radi o činu milosrđa, uveliko diskutiralo da bi se u Kazneni zakon trebala uvesti takva kvalifikacija ubojstva, to se nije ostvarilo.
Uostalom, uvijek su nam puna usta da nešto treba mijenjati tek kada se to i dogodi. A zatim diskusije o promjenama odgodimo do sljedeće prigode. I zato je Gregurić ostao, zakonski gledano, i dalje samo “obični” ubojica. A zakon okrutno kaže da ubojstvo nije krađa državnog novca i da nagodbe – nema.
>>'Odlučio sam ne liječiti se od tumora, spremno čekam Božju i vašu kaznu'
>>Ponovo suđenje ocu zbog ubojstva kćeri iz samilosti
Sjećam se tog slučaja od prije dvije godine. Neke osnovne činjenice ipak nedostaju u ovom članku. Sjećam se da je pisalo da je djevojka u vegetativnom stanju - u tom slučaju nije mi jasno kako otac kaže da je joj je "iz očiju iščitavao da moli za pomoć"? Ako je ipak bila svjesna, postoje li neki dokazi da je tražila da joj se muke skrate? Može li to i netko drugi potvrditi? Inače je takva potpuna nepokretnost vrlo teško i bolno stanje, no ima ljudi koji ga uz pravu podršku obitelji dobro podnose. Primjer je g. Draško Regul. Vidio sam i komentare nekih stručnjaka kako je ovdje prvenstveno riječ o tome da se otac nije mogao pomiriti sa stanjem svoje kćeri. U svakom slučaju, previše je pitanja na koje članak ne daje odgovore da bismo se mogli izjasniti o ovom konkretnom slučaju. No eutanazija je tema o kojoj bismo morali povesti jednu ozbiljnu javnu raspravu i dopustiti je u slučajevima umirućih, teško bolesnih ljudi koji trpe jake fizičke bolove i koji je sami traže. I time mislim na AKTIVNU eutanaziju, a ne neljudsko prepuštanje takvih ljudi smrti od gladi i žeđi ili dugom i mučnom gušenju.