Juraj Šimunić ima 43 godine. Završio je teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i nada se da će se zarediti i postati trajni đakon. Riječ je o crkvenom redu koji je odmah ispod svećeničkog, a u koji mogu ući oženjeni muškarci kao što je Šimunić.
No, on iza sebe već ima jednu karijeru, i to policijsku. Možda bi ispravnije bilo reći vojnu. Šimunić je hrvatski ratni vojni invalid. Kao pripadnik jedinice Specijalne policije MUP-a, Antiterorističke jedinice Lučko, teško je stradao na samome početku rata. Upali su u zasjedu u selu Prnjavor u okolici Petrinje. U bjesomučnoj pucnjavi Šimunić je bio teško ranjen u obje noge. Iz nesvjestice se probudio u bolnici u Petrinji.
Liječnici su bili nadomak odluke da mu amputiraju noge. Nije na to pristao i tražio je da ga prebace na zagrebačko Rebro. U Zagrebu su mu spasili noge, ali i prognozirali da više neće hodati. Šest mjeseci nakon ranjavanja ipak je učinio prvi korak.
Celibat? Ipak ne bih...
– Tada, jako je snažan dojam na mene ostavio susret s kardinalom Franjom Kuharićem, koji je došao je na Rebro posjetiti ranjenike. Kao da je taj susret osnažio vjeru u meni – pripovijeda Šimunić. Tada je bio još daleko od ideje da se približi svećenstvu. Godine 1996. napušta Specijalnu policiju i iz ATJ Lučko odlazi u invalidsku mirovinu.
– Osjećao sam da mi je život prazan, nekako besmislen. Onda sam 1998. godine sa suprugom otišao kod patera Zvjezdana Linića na razgovor. Prošao sam kratak seminar, a onda sam mu počeo pomagati. Najprije su to bili fizički poslovi, a postupno i pomoć pateru pri molitvi, razgovori s ljudima, često s braniteljima – prisjeća se Šimunić koji je, kaže, spoznao Boga u sebi i silno želi služiti vjeri i Crkvi.
– Želim biti trajni đakon u službi Crkve. Imam preporuku fra Linića, a potrebna je i preporuka mog župnika, te konačno potpora biskupske konferencije – kaže Šimunić i dodaje da uza sve, da bi bio đakon, treba i suglasnost njegove supruge. Na pitanje što je točno uloga đakona, odgovara da je to sveti red za koji se treba zarediti, te da je on red niži od svećenstva, nešto između laika i svećenika. Kao đakon mogao bi obavljati krštenja, sprovode, vjenčanja, voditi vjeronauk, dijeliti pričest.
– Danas su svećenici jako zauzeti i nemaju dovoljno vremena da budu dušebrižnici i da razgovaraju s ljudima. Zato su đakoni i te kako od pomoći župnicima – kaže Šimunić. U budućnosti se vidi u župi, u čemu ga supruga, također vjernica, podržava. Budući da za đakone ne vrijedi celibat, Šimunićev cilj neće imati nikava utjecaja na brak. Kada smo ga pitali je li celibat velika žrtva, odgovorio je da iz njegovih razgovora sa svećenicima izvodi zaključak da nije.
Ali na pitanje bi li on pristao na celibat, kaže da ipak ne bi. Ne misli da je napravio veliki zaokret u životu. Naime, Šimunić nije bio samo specijalac u elitnoj postrojbi koja je iznjedrila prve dane rata i prošla najneizvjesnije situacije, od krvavog Uskrsa na Plitvicama, do bitke kod Marinaca u jednome od posljednjih proboja za Vukovar. Završio je srednju ekonomsku školu, ali mu je preokupacija bio sport. Radio je kao izbacivač u diskotekama, trenirao boks - godinu dana i u Rusiji, i to do samog početka rata.
– Došao sam u Hrvatsku na odmor. Razmišljao sam o Legiji stranaca i već imao pristupnicu kada sam sreo generala Antu Rosu. On me pitao bih li ušao u Tuđmanovu gardu. Jako me zainteresirao i s prijateljem sam otišao na razgovor kod Franje Tuđmana koji je tada bio predsjednik HDZ-a – prisjetio se budući đakon susreta iz vremena kada se još nije mogao predvidjeti ishod izbora, pobjeda HDZ-a i Tuđmanovo predsjednikovanje državom. Nije prošlo puno vremena, a Šimunić se našao na obuci, a onda i na postrojavanju postrojbe Prvog hrvatskog redarstvenika koja je stala pred Tuđmana 5. kolovoza 1990. Raspoređen je u ATJ Lučko i prve dane dijelio s Mirkom Norcem, generalom Josipom Lucićem, današnjim zapovjednikom Specijalne policije MUP-a, Zdravkom Janićem, generalom Mladenom Markačem...
– Znalo je biti kao u snu. Pošalju nas preko vikenda na zadatak. Odradimo to i vratimo se u Zagreb kao u neki drugi svijet. Tu djevojke šeću u minicama, tatini sinovi voze dobre automobile, a mi smo tu i u nekoj drugoj stvarnosti – kaže Šimunić. Ponekad su mislili da ih šalju u borbu, ali bi cijeli vikend istovarivali oružje.
Kada danas s pozicije osobe koja se želi posvetiti službi Bogu i crkvi govori o hrvatskom društvu kaže da je država sada u većoj opasnosti nego 1990. Zašto?
– Tada nije bilo važno tko je od kuda. Svi smo imali isti cilj. Danas postoje “oni“ tajkuni i “mi“ ostali, postoje Zagorci, Dalmatinci, Slavonci. Ako dođete u Slavoniju čuti ćete da su purgeri za nešto krivi. U narodu vlada depresija i veliko nezadovoljstvo – izlaže budući đakon. Tome je, zaključuje, tako jer nam je život postao isprazan. A takav je život bez Boga. Ne misli Šimunić na klečanje pred oltarom, već o tome kakvi smo u srcu, koliko smo spremni slušati i pomoći bližnjemu, kakvi smo sami sa sobom.
Na primjedbu nismo li depresivni zato što nam je ekonomska situacija sve lošija, Šimunić kaže da bismo se ipak trebali primiti posla umjesto što stalno očekujemo da netko učini nešto za nas.
– A koliko je politika kriva što nam je loše? – ne odustajemo. Bivši specijalac odvraća da ni drugdje politika nije bajna. Kao primjer spominje talijanskog premijera Berlusconija kojega se ne prestaje prozivati zbog korupcije i kriminala.
– Političari znaju iskoristiti svoj položaj za sebe. Ali nije to najveći problem, kao ni to što političari imaju veliku plaću, nego što narod ima malu – ocjenjuje Šimunić.
Tek sad sam zadovoljan
U promišljanju o Bogu i narodu kojemu pripada Šimunić kaže da smo skloni i tome da se izjašnjavamo kao katolici, a da pritom ni ne znamo što govorimo. Smatra da laicima nedostaje znanja o vjeri za koju tvrdimo da je ispovijedamo pa smo zato, primjerice, oduševljeni budističkim meditacijama, skloni gledanju u grah i sličnim stvarima, a pritom ne znamo što o svemu kaže naša vjera i koliko toga nudi. Na pitanje nije li crkva sama kriva što o njoj i samoj vjeri znamo premalo, budući đakon kaže da ne treba tražiti greške na jednoj ili drugoj strani nego da je posrijedi površnost kojoj smo sve više skloni.
– Polazim od sebe. Ranije sam imao sve. Supruga i ja smo bili situirani, dobro se slagali, nije manjkalo ničega. Ipak nisam bio sretan i zadovoljan. Nedostajala je čvršća povezanost s vjerom. Danas sam ispunjen zadovoljstvom, a i na probleme gledam drugačije – kaže Šimunić. Kada govori o braniteljima i njihovom nezadovoljstvu, kaže da je njihov najveći problem neaktivnost.
– Imaju dobre mirovine, ali ništa ne rade. Kada čovjek ne radi, osjeća se beskorisno i loše – smatra Šimunić. Država bi, kaže, braniteljima pomogla kada bi pronašla način da ih aktivira
Kad se uzmu u obzir porezne olaksice, svecenik bez celibata je skoro idealno zanimanje.