Tišina i mir toliko su ugodni da se čuje kako na suncu izvaljen prede debeli žuti mačak. A taj mir i sklad jedna je od tajni zbog čega u srcu Istre, u malom selu Peršurićima, nastaju pjenušci za kojima uzdiše nacija, a poznati su i mnogo šire.
Znatiželja, ili kako bi u Istri rekli “kurjožita”, devedesetih je Đordana Peršurića, vrsnog enologa i profesora na porečkom Agronomskom fakultetu, ponukala da promatrajući malvaziju “smućka” nešto posve drugačije. Šampanjizacija malvazije bila je revolucija u vinarstvu Istre, a u njoj su se našle i Đordanove i Nadine kćeri. Tada osmogodišnja Katarina i četverogodišnja Ana s jednakim su entuzijazmom kao i njihov otac u stvaranju novog vina, prionule poslu – pranju boca.
Danas, nakon godina rada, truda, učenja i života s lozom, sestre Peršurić s pravom su u samom vrhu ženskog vinarstva u Hrvatskoj.
Prva je medalja Peršurićima stigla još 1982. godine iz Slovenije, a zaslužio ju je nono Milio na sajmu u Ljubljani. Utrtim stazama vinogradarstva krenuo je i Đordano, a za njim i nasljednice – Katarina i Ana.
– Kao malim djevojčicama rano su nam u ruke dali prve motičice pa smo u lozi od malih nogu, uvijek u nekoj pozitivnoj kompeticiji jedna s drugom – kaže smiješeći se Ana koja je utrtim stazama za starijom sestrom krenula u poljoprivrednu školu, a potom i na Agronomski fakultet u Zagreb.
Foto: Duško Marušić/Pixsell
Prvi mjehurići Istre
– Bilo je to ne samo logično nego nekako i prirodno pa nijednog trenutka neki drugi smjer studiranja nije bio ni spominjan – kazuju nam sestre, vitke, svijetlopute, nježne plavuše koje bi čovjek teško zamislio u cjelodnevnom radu u vinogradu pod suncem, na buri...
– Sve je to dio naše priče koju sestra i ja punim srcem živimo od najmlađih nogu. Vinogradi, loza, grožđe – sve je to dio priče koji prethodi vrhunskom vinu i koji mnogi zaborave uživajući u čaroliji mjehurića – pričaju nam sestre Peršurić.
Tradicija pjenušavih vina tako je u Istri, ondje gdje nije imala ni korijena ni tradicije, zaživjela i oživjela upravo trudom tih mladih žena.
– Jedno kratko vrijeme, još kao djevojčici, vrzmala mi se misao kako bih rado jednog dana bila učiteljica. No priroda je učinila svoje i suživot s lozom, doživljaji kada se na berbi okupi cijela obitelj i prve male škare koje smo sestra i ja dobile te naše utrkivanje koja će više i bolje učinili su svoje. Živjeti za vinarstvo nije baš tako romantično kao što to ljudi zamišljaju i doživljavaju običaje, stancije i vinarije – objašnjava mlada vinarka koja je, prisjeća se, goste nakon svoje prve pričesti potjerala iz vinograda jer nisu rezali lozu onako kako je otac rekao da treba!
– Pjenušac ne nastaje u bačvi, on se kreira u vinogradu uz puno znoja, truda, rada i svakodnevnog ustajanja u zoru. Dok drugi grabe prema uredima u kostimima i štiklama, mi vozimo u suprotnom smjeru, u čizmama, trapericama i terencu – dodaje starija i šutljivija Katarina.
– Onog trenutka kada u ruke uzmemo medalju za neko naše vino, znamo da smo dobro obavile svoj posao. Prvu nagradu osvojile smo 1992. godine i, iako smo bile djeca, nismo po nju otišle kao atrakcija, već kao punopravne pomoćnice našem ocu – sjećaju se Peršurićke.
– Mirne duše posao sam prepustio njima, a one suvereno vladaju od A do Ž – jučer su u vinogradu, danas na prezentaciji, sutra na sajmovima i ocjenjivanju, preksutra negdje na studijskom putovanju kako bi vidjele, upoznale i naučile novosti iz svijeta pjenušavih vina i vinogradarstva. Ja sam tu samo savjetnik – ponosi se otac Đordano.
Foto: Duško Marušić/Pixsell
Žene su organiziranije
– Teško je izdvojiti koji je dio posla najteži, a koji najdraži – kažu sestre.
– Možda je to onaj trenutak kada vaš rad i trud prepoznaju ljudi na sajmovima i kada reagiraju na ime, etiketu... To je Peršurićevo, to je pjenušac iz Istre! E, to je taj trenutak u kojem narastete za deset centimetara i shvatite da trud koji ste uložili nije uzaludan.
U vinogradarstvu i vinarstvu ženama je, priznaju, ipak teže nego muškarcima jer 80 posto vremena posvećujemo poslu. Balansiramo između privatnog života i obaveza. Loza i vino traže puno, a ključna je preciznost i dobra organizacija. U tome su žene bolje od muškaraca i kroz tu smo se ušicu igle provukle – kažu smijući se sestre uz ponosnog oca.
– Mama, moja supruga Nada, pedantna žena od brojki i razuma, nije bila oduševljena kada su nam obje kćeri rekle da se žele baviti vinarstvom.
Razbile su time tabu da sa zemljom može svatko i uspjele – ponosno ističe njihov otac.
>>In vino veritas: Evo koliko vina godišnje popiju Hrvati
>>Kako naručiti vino u restoranu? Opisujte okus i miris svojim riječima
