Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 161
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Intervju

'Imam pacemaker, pet stentova, i odrezali su mi obje noge, da ne mogu nikom pobjeći. No, dobri duh Zagreba ostao je živjeti u meni”

04.11.2016., Zagreb - Kazalisni, televizijski i filmski glumac Bozidar Smiljanic sa suprugom Mirjanom Sinozic u obiteljskom domu u Dubravi.  Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
1/3
10.11.2016.
u 08:15

Kad bi ljudi naučili prihvaćati različitosti, svijet bi bio bolje mjesto

Životna je priča zagrebačkog glumca Božidara Smiljanića (80) poput prave filmske priče. Nakon brojnih zapaženih uloga na filmu, televiziji i u kazalištu, Smiljanić se razbolio. Prvo mu je ugrađen pacemaker, a onda je ostao bez obje noge. No, Božidar ili Darko, kako ga svi zovu, zaposleniji je nego ikad. Ove je godine glumio u dva zapažena filma “Houston, imamo problem” i “Ustav republike Hrvatske”, a uskoro mu izlazi i povijesni roman.

Odigrali ste puno uloga na filmu i u kazalištu, no tek su vas nedavno počeli prepoznavati i nagrađivati?

Da, bilo je puno uloga – kazališnih više od 100, a filmskih točno 80. U posljednje vrijeme radio sam s tri vrlo ugodna redatelja, od kojih posebno moram istaknuti Rajka Grlića i Žigu Virca, s njima je bila nezaboravna suradnja. Pokazali su se kao veliki redatelji, jer samo takvi redatelji rade bez galame i nervoze. Znate, vika je znak slabosti, pa oni koji tako rade nisu dobri redatelji.

Kako vam je bilo snimati “Ustav RH” s obzirom na to da ste cijeli film proveli u krevetu?

Pa Bože moj, ugodno je biti u krevetu. Moram priznati da sam doslovce zaspao na snimanju. Jedan dan Rajko me počeo buditi, prepao se da sam umro. To je baš uloga koju je trebalo odraditi bez teksta, sa što manje glasa. Morate se saživjeti s takvom ulogom. Bilo mi je vrlo ugodno, a najviše su stradali dečki koji su me u kolicima morali nositi na drugi kat.

Mnoge je u filmu oduševio Nebojša Glogovac, srpski glumac koji glumi vašeg sina, Hrvata desničara koji se noću odijeva u žensku odjeću. Što mislite o njegovoj glumi, pogotovo u kontekstu glume na hrvatskom jeziku?

Sjajno je svladao hrvatski i trudio se da ga još poboljšava. Zbilja sam bio ugodno iznenađen da netko tako svlada jezik koji je sličan njegovu, ali nije isti. Vjerujte mi, to je još teže. Tu je napravio veliki pomak u svojoj karijeri. Nevjerojatno kako je to odradio.

Kritike Grlićeva filma su sjajne. Po mnogima je to jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednjih 25 godina?

Usuđujem se reći da imaju pravo. Nekad nisi objektivan ako si involviran u film. No, kad sam ga prvi put pogledao, jako sam se ugodno iznenadio. Nisam očekivao da ima toliko ljudskosti i topline. To je topla, humana, na neki način crna priča, ali opet priča o ljudima koji znaju što je tolerancija, a danas je ima jako malo. Strašno je kako su ljudi netolerantni, zadrti i nehumani te uglavnom pljuju jedni po drugima. Svakog dana čitam portale i ne mogu vjerovati kad vidim u komentarima da ljudi iz čista mira popljuju što god da piše. Ne razumijem kakvi su to ljudi. Taj je film donio novu notu u ljudskim odnosima i, kad bi to uistinu bilo moguće interpolirati u naše živote, kad bi ljudi naučili prihvaćati različitosti, svijet bi bio puno bolje mjesto za život.

Rekli ste da imate 80 filmskih uloga, no u filmu “Houston, imamo problem” uopće niste navedeni kao glumac. Ima dosta onih koji su još uvijek uvjereni da je to dokumentarni film, da je Jugoslavija stvarno imala svemirski program te da ste vi u stvari Ivan Pavić?

Kad su me Slovenci nagradili za ulogu u tom filmu, na platnu je pisalo Ivan Pavić alias Božidar Smiljanić. Nije bilo drugog načina i to je Žiga Virc odlično napravio. Da se razumijemo, u filmu nije bilo ni jedne riječi pisanog teksta, pa smo Branka Selić, koja je glumila moju kćer, i ja dobili samo priču u kojoj je pisalo tko smo i u kojem smo odnosu. Sve ostalo smo improvizirali pred kamerama. Zaista neobično, ali i vrlo korisno iskustvo. Općenito, kamera ne voli glumu jer se to vidi. Ili jeste taj lik ili niste, nema druge. Tu je bilo apsolutno poistovjećivanje s Ivanom Pavićem. Po reakcijama ljudi, to mi je i uspjelo.

Da vam je uspjelo, govore i brojni primjeri ljudi koji su vas ispitivali o svemirskom programu?

Haha, moram se ispričati prekrasnim ljudima koji su me zabavljali, ali i poučili koliko vrijedi neke stvari raditi. Supruga i ja smo otišli u kino pogledati film, i nakon što su se svjetla upalila, čovjek ispred mene se okrenuo i pitao me: “Oprostite, gospodine, mogu li vas pitati zašto se prije niste vratili iz Amerike.” I tu je sve počelo. On je bio toliko uvjeren da sam ja stvarno Ivan Pavić da smo i pola sata govorili o Pavićevom životu. Na kraju se okupilo i desetak ljudi koji jednostavno nisu mogli prihvatiti da sam ja glumac. Jedna je Amerikanka plakala nad mojom sudbinom, a djevojka mi je rekla: “Gospodine Paviću, moram se slikati s vama.”

Zanimljivo je da ste na kazališnim daskama počeli glumiti gotovo odmah nakon rođenja zahvaljujući majci?

Mama je završila srednju glumačku školu i otišla je glumiti u Banju Luku. Tamo je bila operetna subreta, međutim, kad je ostala trudna sa mnom, mama ju je vratila u Zagreb. Tu je završila u opernom zboru. Bili smo prilično siromašni pa me majka često vodila sa sobom na probe. Tako je i moja prva “uloga” bila u operi “Norma”. Imao sam dvije godine, i trebao sam samo ležati i spavati. Međutim, na generalnoj probi dogodio se mali incident. Zaklopio sam oči, počela je svirka, a onda sam začuo da pjevaju: “Ubij ga, zakolji ga.” Otvorim oči, a neka žena s golemim nožem iznad mene. Skočio sam i počeo bježati, a dirigent, slavni Milan Sachs, umro je od smijeha.

Prvu filmsku ulogu ostvarili ste 1951. u “Sinjem galebu” Branka Bauera?

K Branku Baueru me doveo Krešo Golik, on mu je bio asistent koji je radio s klincima. Bauer je bio draga osoba, pravi prijatelj s nama. Od tada sam profesionalni glumac.

Diplomirali ste kod profesora Bratoljuba Klaića, a nakon njegove smrti ste i nastavili brigu o jeziku, pa ste i izdali knjigu njegovih rukopisa?

To sam smatrao dugom prema pokojnom profesoru, koji nije vjerovao kad sam mu pokazao svoja skripta iz akcentologije jer su bila uredno složena. Nakon njegove smrti pitao sam profesorova sina Željka ima li rukopis iz akcentologije, koji sam želio objaviti. Rekao mi je da ne zna gdje je to, no prije pet godina sam ponovno pokušao naći taj rukopis. Profesor Bratoljub Klaić bio je čovjek koji je najbolje poznavao naš jezik. A hrvatski je jako težak i njega ni sami Hrvati do smrti ne mogu posve svladati.

Mislite li da se u hrvatskom filmu govori neprirodno?

Točno, to sam shvatio prije 50 godina. Relja Bašić je moj dragi kolega s kojim sam bio skupa u klasi. Stalno mi je zvučao neprirodno, dok ga nisam vidio u jednom filmu kako govori engleski. To je radio sjajno. U čemu je problem? Hrvatski je jezik sam po sebi neprirodan. Kad govorimo standardnim hrvatskim jezikom, to je naučen jezik koji nam nije u srži. Mi smo se rodili u dijalektima. Primijetit ćete da ja lako pobjegnem u starozagrebački štih, a vama se osjeti da ste iz Dalmacije. Mi govorimo umjetnim jezikom koji nam je nametnuo gospon apotekar Gaj i taj njegov aspirin od jezika gutamo svakodnevno. Mi smo jedina nacija na svijetu koja govori službenim jezikom druge države, a to je hercegovački jezik. Tako da naši glumci bolje glume na stranom jeziku nego na hrvatskom.

Pa vi ste u “Kapelskim kresovima” glumili talijanskog pukovnika iako niste znali talijanski?

Kad sam prihvatio tu ulogu, na talijanskom sam znao reći samo “buongiorno, chi parla Croato”? Dobio sam prekrasnog kolegu Ivu Jurišu, koji mi je bio mentor. Jako me dobro naučio tako da neki talijanski turisti koji su bili na snimanju nisu mogli vjerovati da ja zapravo ne znam njihov jezik.

Ženili ste se pet puta, a četiri vaše supruge bile su glumice. Trenutačno ste 24 godine u braku s kolegicom Mirjanom Sinožić?

Moje je geslo bilo – bolje je nešto presjeći dok je vrijeme nego živjeti u paklu cijeli život. Kad bih vidio da ono što sam tražio nisam našao, rekao bih: Bolje da svatko počne novi život iz početka nego da do kraja života trajemo u paklu.

Moram vam na kraju priznati da se divim vašoj energiji i duhovitosti uza sve bolesti i vaše stanje.

Imam pacemaker, pet stentova, a i odrezali su mi obje noge, da ne mogu nikom pobjeći. No, dobri duh Zagreba ostao je živjeti u meni. Nikad mi nije dosadno. Evo, do kraja mjeseca izaći će mi roman “Peta zapovijed”, koji sam najavio prije 20 godina. To je moja četvrta knjiga, a osjećam je kao prvu s obzirom na to koliko sam dugo radio na njoj. 

>>U"Hrvatskom Faustu, dio drugi" Faust će biti Krleža

Komentara 14

TW
TWITOIST
11:28 10.11.2016.

O njemu govori njegovih 5 zena.

TR
TrvtkoKomadina01
10:29 10.11.2016.

Ne mora se živjeti vječno. U stare fosile se ulaže previše, tako da za mlade koji bi još trebali proživjeti i stvarati nema novaca.

ZE
zelenakrava
09:02 10.11.2016.

Uvijek je igrao markantne uloge. Prvi puta sam ga zapazio kao dijete u nekom serijalu(TV igri) Dileme negdje iz 1966. To je išlo nekoliko subota oko pola 7 navečer. Mislim da se je u ulozi kolebao kao neki šef da li da pusti struju u neki tunel i upali signalizaciju i spriječi željezničku nesreću ali bi pritom ubio radnike koji su išli popravljati kvar na elektro instalacijama. Kao klinac sam ga kao glumca volio jer mi i u ozbiljnim ulogama nikada nije bio dosadan. Zadnji put sam ga gledao kao "manijaka" u Mamutici. Na žalost nikad nije bio previše medijski prisutan i mlađi gledatelji ga vjerojatno uopće nisu zapazili. Šteta. Gospodine Božidare hvala Vam na ovom intervjuu jer u njemu uopće niste "kukali" i žalili se iako za to bi sigurno imali razloga za razliku od drugih koji se za mnogo manje stvari samo žale. Naravno hvala vam i na svim onim velikim i malim ulogama kojima ste nas počastili zadnjih šezdesetak godina.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije